ISLAM U SRCU

ES-SELAMU ALEJKUM BRAČO I SESTRE DA VAS ALLAH NAGRADI DŽENNETOM

30.06.2009.

U ČEMU MI ŽIVOT PROĐE

U cemu mi zivot prodje

'
Imao sam jednog prijatelja koji je bio dobar čovjek. Često je učio šerijatsku rukju nekim bolesnicima. Ispričao mi je slučaj jednog bolesnika: "Jednog dana zazvonio je telefon, zvao je sin jednog od velikih trgovaca, koji mi je rekao: 'Šejh, moj otac je bolestan. Želimo da nas posjetiš i da mu proučiš rukju.'

Otišao sam kod njih i ugledao raskošan dvorac, izobilje se vidi na sve strane. Dočekali su me njegovi sinovi i poželjeli mi dobrodošlicu. Blagodati se vide na njihovim licima. Pitao sam ih o bolesti njihovog oca, a jedan od njih mi reče: 'Moj otac je imao oštećenu jetru i prije nekoliko dana otkrili smo da je dobio leukemiju. Doktor nam je rekao da nalazi ukazuju da mu je od života preostalo svega nekoliko dana, a Allah najbolje zna.' Pošao sam s njima do njihovog oca, i kada smo skoro ušli kod njega, jedan od njih mi reče: 'Šejh, zaboravili smo ti reći da naš otac ne zna o kojoj se bolesti radi. Nismo ga obavijestili, jer smo pomislili da će mu se pojačati tuga i da će se još više razboljeti ako sazna od čega ustvari boluje. Rekli smo mu da ima upale u stomaku koje će ubrzo proći.'

Oslonio sam se na Allaha. Uveli su me kod njega i vidio sam čovjeka pedesetih godina kako leži na krevetu. Rukovao sam se s njim i sjeo kraj njegove glave, a njegovi sinovi posjedaše oko njega. Tada se on okrenuo prema njima i naredio im da izaðu. Izašli su i zatvorili vrata sobe, ostali smo sami on i ja. Spustio je glavu i šutio nakratko, a zatim zaplakao. Okrenuo je glavu prema meni, dok su mu se suze slijevale niz obraze, i rekao: 'Aaaah,o šejh!' Rekoh mu: 'Šta ti je?' On reče: 'Ovaj dunjaluk koji sam prikupljao trideset godina, koji me je odvratio od namaza i učenja Kur`ana i skupova u kojima se spominje Allah...

Kad god bi me neko posavjetovao da se okrenem ahiretu, namazu u džematu, dobrovoljnom postu, odgoju svoje djece, učenju Kur`ana, rekao bih mu: 'Prikupljat ću imetak sve dok ne doživim šezdesetu, a kad napunim šezdesetu nekog ću opunomoćiti da obavlja posao umjesto mene, a zatim ću ostatak svog života udjeljivati ono što sam sakupio, ibadetiti...

A sada, kao što vidiš, napade me ova bolest i iz dana u dan sve je teža.' Zatim je još više zaplakao. Rekoh mu: 'Nadaj se dobru, izliječit ćeš se i ibadetit ćeš kao što si namjeravao. Ako ti je Allah propisao smrt, pa svi ćemo umrijeti, a tvoj imetak će ti koristiti poslije tvoje smrti. Tvoji sinovi te neće zaboraviti, gradit će za tebe džamije, izdržavati jetime, dijeliti sadaku, moliti za tebe...' On odjednom viknu na mene: 'Dosta!', i nastavi plakati poput malog djeteta i ponavljati: 'Tvoja djeca će dijeliti sadaku za tebe, graditi džamije. Ti ne znaš ove pokvarenjake!' Rekoh: 'Zašto?' On reče: 'Moji sinovi koji pokazuju svoju ljubav i brigu o meni, sinoć su bili svi zajedno kod mene. Zadugo su sjedili, a ja sam želio da odu, te sam počeo duboko disati pretvarajući se da spavam, tako da su pomislili da uistinu spavam.

Nije prošlo ni nekoliko minuta, a oni počeše raspravljati o mom imetku, koliko će kome pripasti od ostavštine. Niko od njih ne poznaje nasljedno pravo, pa se raziðoše u mišljenju i pojača se njihova rasprava sve dok se ne posvaðaše oko jedne moje zgrade koja se nalazi na odličnoj lokaciji. Svaki od njih želi je za sebe.'

Zatim ponovo zaplaka, pa mu se smilovah i izaðoh iz sobe ponavljajući: 'Zaista, njegove najvoljenije osobe nakon njegove smrti sakupit će se u njegovoj kući kako bi podijelili njegovu ostavštinu, a ne njegova djela. Umrijet će i pratit će ga troje: njegova porodica, imetak i djela. Vratit će se porodica i imetak da bi u njemu uživao neko drugi, a on ga je prikupljao, a ostat će njegova djela. Da, i ostat će njegova djela. A koje je to djelo koje će ostati i s njim ući u kabur? Noćni namaz? Sadaka? Izgraðena džamija? Ili zanemarivanje vjere, gledanje televizijskih kanala, druženje s grješnicima?

"A tvoj Gospodar neće nikome nepravdu učiniti, onaj ko ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta, na svoju štetu luta, i nijedan grješnik tuðe grijehe neće nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali."

30.06.2009.

KLANJAJ PRIJE NEGO TI SE KLANJA

Dragi moj brate i cijenjena i plemenita sestro !
Da li si se vec pripremio-la za susret sa svojim  Gospodarom?  Zamisljas li sebe u hladnoj rupi bez dna, daleko od svoje porodice. od svoje zene i djece koji su vec zaboravili da si nekada bio-la medu njima na dunjaluku, a kako te i ne bih zabpravili kada su zauzeti sami sobom! Koliko li je samo naroda bilo na ovom dunjaluku, pa eto, njima ni traga ni glasa.Allah ih je unistio zbog njihove neposlusnosti Njemu! "Prije vas su mnogi narodi bili i nestali,zato putujte po svijetu i posmatrajte kako su zavrsili oni koji su Poslanike u laz ugonili."(sura- Ali'Imran,137.Ajet)
 
Zbog kratkotrajnih dunjaluckih"uzitaka" ti su ljudi prodali vjecne blagodati Ahireta. Zelis li i ti da budes jedan-na od njih!? Zelis li biti od onih koji slijepo lutaju na dunjaluku i koji ce slijepi biti prozivljeni kod svoga Gospodara!?
Covjekove puste nade na dunjaluku iznenada i uvijek prekida smrt! Smrt o kojoj veoma malo ili uopce ne razmislja. Zasto!? Zar kaburovi koji opako izviru iz zemlje ne predstavljaju dovoljnu opomenu razumom obdarenim!? Ti kaburovi od kojih se kosa  dize na glavi, upravo su oni boraviste svakog covjeka koji ce smrt okusiti.

 
      Zar smo stvoreni samo radi dunjaluka i njegovih blagodati? Pa, niko nikada nije ponio nista sa sobom i nikome nista ne pripada na Ahiretu, osim njegovih dobrih djela koja je cinio iskreno u ime Allaha.
 
      "Znajte da zivot na ovom svijetu nije nista drugo do igra,razonoda i uljepsavanje, i medusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje ciji rast poslije kise odusevljava nevjernike, ono zatim buja,ali ga poslije vidis pozutjela,da bi se na kraju skrsilo. A na onom svijetu je teska patnja(nevjernicima), i Allahov oprost i zadovoljstvo(vjernicima);zivot na ovom svijetu je samo varljivo nasladivanje."(Kur'an:Al-Hadid,20.Ajet.)
 
       Prenosi se da se Isau alejhi sellam,prikazao dunjaluk u liku krezube starice koja je bila okicena svim postojecim ukrasima. Isa alejhi selam,je upitao:"Koliko si se puta udavala?"Ona odgovori:"Ne znam ni broja." Isa alejhi selam rece:"Jesu li svi umrli za vrijeme tvoga zivota ili su se svi razveli od tebe?"-Naprotiv,ja sam njih ubila!"-odgovori ona Na tojoj Isa alejhi selam,rece:"Tesko tvojim preostalim muzevima,kako se nisu poucili sudbinom tvojih ranijih muzeva;ti ih ubijas i unistavas jednog za drugim,pa i pored toga nikako da te se pripaze!"
 
      Kaze Uzviseni:   "Onima koji zele zivot na ovom svijetu i ukrse njegove-Mi cemo dati plodove truda njihova i nece im se u njemu nista prikratiti.Njih ce na onom svijetu samo vatra peci;tamo nece imati nikakve nagrade za ono sto su na Zemlji radili i bice uzaludno sve sto su ucinili."(Sura-Huud-15.Ajet.)
      Zar vrijedi zrtvovati vjecnost Ahireta i njegove ljepote u zamjenu za ovaj nistavni i prolazni dunjaluk? Ostroumnom i pametnom covjeku ne preostaje nista drugo nego da shvati da mu je smrtni cas blizi nego zila kucavica i da se treba spremati za taj veliki trenutak. Zabava i razvrat prestaju kada na vrata zakuca istina koju donosi Melek smrti, nemajuci milosti prema grijesnicima,kada ce ih odvojiti od drustva njihovih porodica i njima voljenih osoba i premjestiti ih u uzasnu samocu gdje ce biti prepusteni samim,a sebi.
 
      Da li je iko do sada uspio zastititi se od smrti?Ljubitelji svojih strasti i pozuda nikako da se osvijeste, pa se potpuno nemarno odnose prema smrti, a kada im se smrt spomene, izbjegavaju govoriti o tome jer su oni upravo ti zbog kojih Allah kaze:
"Reci: smrt od koje bjezite zaista ce vas stic. Zatim cete Onome koji poznaje i vidljivi i nevidljivi svijet vraceni biti i On ce vas o onome sto ste radili obavijestiti." (Sura-Al-Gumu'a.8.Ajet)
 
      A nas Poslanik sallallahu alejhi we sellem kaze:"Najpametniji su oni koji se najvise prisjecaju smrti." Medutim, svi smo uvjereni da cemo umrijeti, ali, niko se od nas ne priprema za smrt. Svi mi znamo i uvjereni smo u postojanje Dzenneta, ali, niko od nas ne djeluje da bi ga zasluzio, svi smo mi uvjereni u postojanje Dzehannema, ali, niko se od nas njega ne boji, BRACO, SESTRE, podimo Allahu i iskreno Mu se pokajmo   "Da ne bih covjek uzviknuo:"Tesko meni,koliko sam samo duznosti prema Allahu propustio, cak sam se i izrugivao! "ili da ne bih rekao:"Da me je Allah pravim putem uputio,sigurno bih se Njegove kazne sacuvao"! ili da ne bih rekao kada dozivi patnju "Da mi se samo vratiti dobra djela bih stalno cinio." "Nikada,! Dolazile su pouke Moje pa si ih poricao i oholio se i nevjernik si bio." (Sura-Az-Zumar, 56-59.Ajet)
 
                       ELHAMDULILLAHI RABBIL ALEMIN

25.06.2009.

fetve

FETWE

Vjerodostojnost hadisa: ''Ko bude prozivao (omalovažavao) brata muslimana zbog nekog grijeha...''
Interesuje me stepen vjerodostojnosti hadisa: ''Ko bude prozivao (omalovažavao, smatrao manje vrijednim) svoga brata muslimana zbog nekog grijeha, neće umrijeti dok i sam taj grijeh ne učini''?
Dr. Muhammed ibn Salih el-Munedžid
Hvala Allahu i neka je mir i spas na posljednjeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Hadis je zabilježio Tirmizi u poglavlju ''Sifetul-kijameti vel-verei'' u sljedećoj formi: ' 'Men ajjere ehahu bi zenbin lem jemut hatta ja'melehu''. Šejh Nasiruddin el-Albani rekao je za ovaj hadis da je izmišljen / mevdu' (pogledaj: Daîful-džami', broj hadisa 5710.). Slabe i izmišljene hadise nije dozvoljeno koristiti u svrhu dokazivanja šerijatskopravne utemeljenosti odnosno zabrane nekog postupka, i ne mogu biti izvor bilo kakvih propisa i normi. Komentirajući ovaj ''hadis'', Muhammed ibn Abdurrahman el-Mubarekfuri, autor ''Tuhfetul-ahvezija'', jednog od najpoznatijih komentara Tirmizijinog Sunena, kaže: ''Kao de se ovim želi reći da bi onaj koji omalovažava i obezvrjeđuje počinitelja nekog grijeha, od kojeg se on pokajao – kako to tumači imam Ahmed – i divi se vlastitim djelima, mogao biti kažnjen uskraćivanjem upute i razboritosti, usljed čega će i sam počiniti isti taj grijeh.'' (Tuhfetul-ahvezi, 7/173.).

 

Što se tiče samog postupka prozivanja i omalovažavanja zbog učinjenog grijeha, ono se ne može opravdati nevjerodostojnošću ovog hadisa, naprotiv, iz mnoštva drugih vjerodostojnih dokaza, koji uopćeno zabranjuju omalovažavanje i potcjenjivanje ljudi, vlastito uzdizanje i samohvalu, može se razumjeti njegova zabrana i pokuđenost. Pojašnjenje koje je, u vezi s ovim pitanjem, a u kontekstu tumačenja spomenute predaje, dao Ibnul-Kajjim, na najbolji način otkriva kakva se ustvari opasnost i pogubnost krije u tome.

U pojašnjenju se, između ostalog, kaže ''da je omalovažavanje (obezvrjeđivanje, prozivanje) brata muslimana zbog grijeha koji je učinio veći i opasniji grijeh od samog grijeha, jer ga obično prati osjećaj superiornosti zbog dobrih djela i pokornosti Allahu, dželle šanuhu, samohvala, prizivanje čednosti i bezgrješnosti'', kao i to ''da postoji realna mogućnost da grješnik, dok osjeća potištenost, poniženje, samoprijezir i ophrvanost zbog grijeha koji je učinio, stojanja pred Allahom pognute glave, daleko od oholosti i samodopadanja, ima veću korist negoli onaj koji je uradio dobro djelo, ali se zbog njega oholi, uzdiže, veliča ga i prigovara Allahu i ljudima na njemu.''

Nadalje se kaže: ''Koliko je grješnik (zbog prethodno opisanog stanja) blizu Allahovoj milosti, toliko je onaj koji se oholi zbog svoga djela i prigovara na njemu blizu Allahovoj srdžbi, jer je Allahu, dželle šanuhu, draže da se čovjek, zbog grijeha koji je učinio, ponizi pred Njim, nego da se zbog dobrog djela hvališe i uzdiže. Bolje je čovjeku da noć provede u spavanju, a ujutro izrazi kajanje, nego da je provede u namazu, a ujutro ga obuzme osjećaj samodovoljnosti i samodopadljivosti, jer se djelo samodopadljivog čovjeka ne uzdiže Allahu, dželle šanuhu; i bolje mu je da se, priznajući grijeh, smije, nego da, prigovarajući na učinjenom djelu, plače. Allahu je draži jecaj grješnika-pokajnika od gordosti onoga koji Ga danju i noću slavi...'' (Medaridžu-s-salikin, 1/177., 178.) (Izvor: www.islam-qa.com)

23.06.2009.

OVOGA PUTA SMO NJEGA UZELI, A TEBE OSTAVILI

Ovoga puta smo njega uzeli, a tebe ostavili

Svake srijede i četvrtka on je organizovao sijela. Na tim sijelima, on je nosio svoje grijehe i grijehe svih onih koji su ga slušali. Sve dok nije došao jedan dan. Voljeli smo tog čovjeka i voljeli smo njegova sijela. Ovoga je branio, drugog je kudio, sve nas je nasmijavao. Ali smo se bojali, istovremeno svi mi, njegova oštra jezika, jer nam je mogao reći nešto, zbog čega bismo cijelu sedmicu bili ismijavani. Tako je bilo dok nije došao jedan utorak. Došao je u svoj ured. Nije bio onaj prijašnji. Sjeo je za sto, nešto pisao i govorio: „Gospodaru moj, oprosti mi! Gospodaru moj, oprosti mi! Primi moje pokajanje! Uistinu si Ti Onaj Koji prima pokajanje i Koji je mnogo milostiv!" Stali smo mu se smijati. Mislili smo da nas sada želi zabaviti na taj način. Dobacivali smo mu. Međutim, on nikome nije odgovarao. Sjedio je do jedanaest sati i nikome od nas ni na jednu riječ nije odgovorio. Ustao je i otišao bez ijedne riječi. Otišao je do mesdžida. Nismo vjerovali. Otišao sam u kancelariju, a zatim za njim do mesdžida da vidim je li istina ono što vidim ili ne. Vidio sam ga da se abdestio i da staje u mesdžidu. Donio je tekbir „Allahu Ekber", učio, zatim otišao na ruku, zatim se vratio sa rukua i uspravio, zatim otišao na sedždu, a zatim, tako mi Allaha, nije se dignuo sa sedžde. Nije se dignuo sa sedžde, sve dok se nije začuo ezan za podne namaz.

Dignuo se sa sedžde, upotpunio i završio namaz. Zatim je došla srijeda. Čekali smo ga u njegovom uredu. Nije nazvao, niti je odgovorio na naše pozive. Četvrtak: nije nazvao, niti je odgovorio na naše pozive. Petak: nije nazvao, niti je odgovorio na naše pozive. Subota: otišli smo do njegova ureda i zatekli ga u njemu. Ponavljao je: „Gospodaru moj, oprosti mi! Primi moje pokajanje! Uistinu si Ti Onaj Koji prima pokajanje i Koji je mnogo milostiv!" Jedan od nas mu je rekao: „Čovječe! Dat ću ti stotinu hiljada samo za adresu jedne od tvojih djevojaka!" Nastojali smo ga nasmijati. Nije odgovorio, već je zaplakao, ustao i htio da ode. Uhvatio sam ga za ruku i rekao mu: „Čovječe! Ovaj dan smo se za tebe pripremili, pa nam reci nešto." Pogledao me i rekao mi: „Misliš da plačem zbog toga što ne mogu da uzvratim tebi i ovome?! Ja, uistinu, plačem što nisam bio svjestan Allaha, dželle dželaluhu, a On je visoko iznad Arša! Čuje ovoga miskina kako mi kaže da će platiti stotinu hiljada, samo da učinim grijeh svome Gospodaru!" Rekao sam mu: „Tako mi Allaha! Neću te pustiti sve dok mi ne kažeš šta se desilo!" Rekao mi je: „U utorak, imao sam sastanak sa tri djevojke. Bio sam kod jedne, a zatim krenuo do druge. Vozio sam se ulicom. Iza mene je išlo auto. Pratilo me je u stopu. Ako bih stao i ono bi stalo. Ako bih krenuo brže i ono bi krenulo brže. Odjednom sam stao, a ono je, neočekivano, projurilo velikom brzinom pored mene. Začula se škripa guma, lom,

jauk. Prišao sam autu. Glava mu je probila šofer-šajbu. Bila je sva u krvi. Prsa su mu pritisla svirenu. Noge su mu bile priklještene. Polahko sam ga izvukao. Nije bilo kosti, a da nije bila slomljena. Gledao sam ga. Okupljeni ljudi su plakali, a ja, tako mi Allaha, nisam plakao. Sjeo sam i gledao u njega. Gledao sam njegovo lice obliveno krvlju i u njemu vidio svoje lice. Dok sam šutio i gledao ga, neko mi je prišao uhu i rekao: 'Slušaj! Ovoga puta, njega smo uzeli a tebe ostavili! Drugi puta, tako mi Allaha, tebe ćemo uzeti!' Okrenuo sam se. Tako mi Allaha, nikoga nisam vidio! Riječi su mi se ponavljale: 'Slušaj! Ovoga puta, njega smo uzeli, a tebe ostavili! Drugi puta, tako mi Allaha, tebe ćemo uzeti!' Vratio sam se. Rekao sam sebi: 'Da sam ja bio umjesto njega, da sam ja uzet, a moja soba puna je CD-ova, filmova, slika i albuma, šta bi bilo sa mnom? Allah me je ostavio u životu ne bi li se prošao svega ovoga!' Pokupio sam ih sve u vreću i podigao da bacim u kontejner za smeće. Skupio sam u njima sve dunjalučke šejtane! Kao da sam vidio kako mi se obraćaju govoreći: 'Ne bacaj nas! Gledaj nas! Zadrži nas!' Međutim, ja sam mislio samo na riječi: 'Tako mi Allaha, drugi puta, tebe ćemo uzeti!' Bacio sam vreću i sve se polomilo. Sve se polomilo i sve moje dunjalučke žudnje su prestale!"

Ovaj naš brat, koji se na ovakav način vratio svome Gospodaru, tako mi Allaha pored Kojeg nema drugog boga, kada bih sada spomenuo njegovo ime, mnoga naša srca bi zaplakala iz poštovanja prema njemu. Ovaj naš brat, sada se nalazi na jednom od islamskih ratišta. Allah, dželle dželaluhu, ga vidi. Mi ga smatramo dobrim, a Allah će mu obračun sviđati. Tako mi Allaha, mnogi ljudi ga ne poznaju, a dove za njega! Mnogi ljudi nisu ga ni vidjeli uživo, a dove za njega! Allah, dželle dželaluhu, je dao da ljudi piju njegovu ljubav, kao što piju vodu!

 

OVOME ČOVJEKU JE DOŠAO ONAJ KOJI OPOMINJE

A TEBI?! JE LI TEBI DOŠAO OPOMINJAČ?!

HOĆEŠ LI ISKAZATI SVOJ POVRATAK ALLAHU

PRIJE NEGO LI TI SMRT DOĐE?!

HAJDE, ISKAŽI GA SVOJIM SRCEM I SVOJIM JEZIKOM ISKRENO!

PONAVLJAJ:

GOSPODARU MOJ, TEBE UZIMAM ZA SVJEDOKA

DA TI SE KAJEM ZA SVE GRIJEHE!

 

GOSPODARU MOJ, OPROSTI MI

I PRIMI MOJE POKAJANJE!

 

23.06.2009.

ZAŠTO SAM SE POKRILA

ZA SESTRE

Pokrila sam se sa 28 pa imam iskustva i kao pokrivena i kao otkrivena. Nije bilo ni zbog decka, ni zbog muza, a ni oca, cak naprotiv. Nekako dodje do toga kada ste prakticni vjernik, imate zelju potpuno se predati. Prvo se javlja na mahove, vremenom zelja postaje sve jaca i jaca... Klanjate 5 dnevnih namaza, za svaki namaz morate biti pokrivena, tako da ta marama i odjeca je nekako i prije pokrivanja dio tebe, onda se pocnes pitati jednog dana kad ispred dzamije skines maramu zasto ja ovo radim kad se sasvim dobro osjecam i s maramom. Onda nadjes se negdje, muskarci ti prilaze, udvaraju ti, odmjeravaju te, prepricavaju neke neprikladne dozivljaje...

Iskreno nisam bas uvijek pazila sta cu i kako obuci, naravno da nisam izbacivala adute na izvolite, ali bez lazne skromnosti moram reci da sam muskarcima uvijek bila interesantna ma koliko ja mislila da sam pristojno obucena. Neke situacije su mi nekad bile smijesne, a nekada bas i nisu... Uvijek sam smatrala da je pokrivanje farz, samo se nekako nisam usudjivala, bojala sam se mozda cu se predomisliti, ma ne znam sejtan valjda... I onda sam odlucila, bilo je 100 puta lakse nego sam mislila... Svaleri vise nisu prilazili, ljudi su prestali psovati i pricati prostote preda mnom, istina pojavile su se cuvene predrasude, ali to je ojacalo moj karakter...

Islam nikada nece biti fensi-smensi, sto je dobro za borbu protiv vlastitog ega, pa onda prelazite level po level pa se opet vracate, a cilj je da te jedino bude briga sta o tebi misli tvoj Gospodar, a ne komsija, teta u prodavnici, drustvo iz Osnovne itd. Kakvo je osjecanje iznutra, pa ne znam ima tu uspona i padova, covjek uvijek na sebi mora raditi, ako ne radis jednog dana neces vise imati dovoljno imana za nositi hidzab. Ja jednostavno svoj hidzab volim, on je dio mog identiteta, kao moje ime, jezik, zavicaj... Ispocetka, kada sam se tek pokrila, skidala bih hidzab cim negdje dodjem jer ljudi nisu bili naviknuti na mene pokrivenu pa da im olaksam. Vremenom se to urijedilo pa sad nekad skidam, a nekada ne. Kod kuce sam otkrivena jer nema potrebe da se pokrivam. Nisam osim tih sitnih predrasuda i komentara dozivjela neka neugodna aman-zaman iskustva. Cesto i vani putujem, ljudima koji nisu iz Bosne sam cesto interesantna pa mi pridju, pricaju nesto neobavezno, ponekad pitaju ponesto o marami ili vjeri. Vjerovatno i oni zele ispipati kako to funkcioniram, narocito ako je ljeto...

U Sarajevu, konkretno najvece nerazumijevanje dolazi od strane zena, generacija moje majke i malo starije, to su oni malogradjanski standardi. One uvijek pretpostavljaju da se neki novci dobijaju za to. Poneki stariji muskarac znao je nekad kada prodje pored mene promrmljati nesto u stilu kurva...ali to se zaista rijetko rijetko desava. Najveci incident bio je kada sam jedne prilike, bilo je ljetno vece, setala i sa jednog balkona u ulici Marcela Snajdera neko me zalio pivom uz popratne komentare. Tada sam skontala koliko sam spremna na takve stvari jer me uopste nije obuzeo bijes kao sto bi inace, da dobijes zelju da vices, svetis se. Bili su to neki pomijesani osjecaji i neki ponos, sva sreca pa stanujem blizu... Eto, to su neka moja iskustva...

21.06.2009.

IZ NURA ALLAHOVE KNJIGE

POUKE I PORUKE

Svevišnji Allah je rekao: I nikako za bilo šta ne reci: 'Uradiću to sigurno sutra!' – ne dodavši: 'Ako Bog da!' A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: 'Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga.'" (Prijevod značenja El-kehf, 23-24.)

Iz upute Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Ebu Hurejre, radijallahu anh, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nijedan od vas neće udijeliti lijepu sadaku (drage duše) –a Allah ne prima osim lijepo- a da je Svevišnji Allah neće uzeti Svojom desnicom, pa, ukoliko ona (ta sadaka) bude kolika je jedna datula, rasti će u ruci Milostivog sve dok ne postane veća od brda.“ Tirmizi (661), Ibnu Madže (1842) i šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.

Od odlika ashaba

Enes b. Malik, radijallahu anh, prenosi od Ebu Bekra, radijallahu anh, da je rekao: „Pogledao sam u stopala mušrika kada su bili iznad nas –a mi smo bili u pećini-, pa sam rekao: 'Allahov Poslaniče! Da samo jedan od njih pogleda u svoja stopala, primjetio bi nas ispod svojih stopala!' Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'O Ebu Bekre! Šta misliš o dvojici s kojima je treći Allah?!'“ Muslim (6319).

Od dokaza poslanstva

Od Asima b. Omera b. Katade, od njegova oca, od njegova djeda En-Nu'mana b. Katade se prenosi da je na Dan Bedra bio pogođen u oko, pa mu se oko izvalilo na obraz. Drugi su mu to htjeli odstraniti pa su upitali Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, za to, a on im je rekao: „Ne!“ Zatim mu je vratio oko u očnu duplju i dovio za njega, pa se nije znalo koje mu je oko ispalo. U drugom predanju stoji: „... pa je na njega vidio bolje nego na drugo oko.“ Delailun-nubuvve od Bejhekija

Iz govora selefa

Od Abdullaha b. Hasana se prenosi da je upitao El-Velida b. Muslima: „Šta znači širiti znanje?“ Odgovorio je: „Širiti sunnet.“ El-I'tisam od Šatibija.

Ibnul-Madžišun kaže: „Čuo sam Malika da je rekao: 'Ko u islam uvede novotariju i bude je smatrao lijepom, taj tvrdi da je Muhammed pronevjerio poslanicu, jer je Svevišnji Allah rekao: -Danas sam vam vašu vjeru upotpunio!- (Prijevod značenja El-Ma'ida, 3.). Ono što tada nije bila vjera, to neće biti ni danas vjera.'“ El-I'tisam od Šatibija.

Znanje prije djela

El-Hasan el-Basri, rahimehullahu te'ala, rekao je: „Onaj koji postupa po neznanju poput je onoga koji se kreće krivim putem! Onaj koji postupa po neznanju više će pokvariti nego popraviti! Tražite znanje ali ne na uštrb ibadeta i činite ibadet ali ne na uštrb znanja! Doista su neki ljudi činili ibadet a zapostavili znanje sve dok nisu sa svojim sabljama izašli na pripadnike ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem! A da su sticali znanje, ono ih ne bi uputilo na takve postupke.“

Od znakova ispravnog menhedža

El-Adžurri, rahimehullahu te'ala, rekao je: „Kome Allah bude želio dobro, omogući mu da se pridržava sunneta Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onoga na čemu su bili ashabi, radijallahu anhum, i oni koji su ih slijedili u dobrom od imama muslimana u svakom vremenu. Omogući mu da stiče znanje kako bi otklonuo neznanje od sebe i cilj mu bude da ga traži samo radi Allaha, subhanehu ve te'ala, a ne kako bi se raspravljao s drugima i diskutovao, ili kako bi njime tražio dunjaluk. Onaj kome ovo bude cilj (traženje znanja radi Allaha), taj se spasio, ako Bog da, od strasti, novotarije i zablude i slijedi ono na čemu su bili imami muslimana prije njega pri čijem spomenu ne osjeća se nelagodnost.“

Čija briga dunjaluk bude

Kada čovjek osvane i zanoći a Allah, subhanehu ve te'ala, mu bude glavna briga, Allah će preuzeti na Sebe sve njegove potrebe, njegovo srce će očistiti za ljubav prema Njemu Uzvišenom, njegov jezik za spomen samo Njega, njegove udove za pokornost samo Njemu! A ukoliko čovjek osvane i zanoći i dunjaluk mu bude glavna briga, Allah će mu natovariti sve njegove brige i tegobe, prepustit će ga samom sebi, srce će mu okrenuti od ljubavi prema Njemu ka ljubavi stvorenja, jezik će mu okrenuti od Njegova spomena ka spomenu stvorenja, udove će okrenuti od pokornosti Njemu ka usluživanju stvorenja.

Od dova Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi klanjao dženazu-namaz, učio bi dovu: „Allahu naš, oprosti našim umrlima i živima, našim prisutnima i odsutnima, našim mladima i starima, našim muškarcima i ženama! Allahu naš, onog koga poživiš od nas, poživi ga na islamu, a onoga koga usmrtiš od nas, usmrti ga na imanu! Ne uskrati nam njegovu nagradu, i ne dovodi nas u iskušenje poslije njega.“ Ebu Davud (3201) i drugi i šejh Albani ga je ocijenio sahihom.

Neispravnosti u koje zapadaju žene

Žaljenje za umrlim (ahdad) više od tri dana –izuzev kada je umri njen suprug. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Nije dozvoljeno ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan da žali za umrlim više od tri noći, izuzev za svojim suprugom. Tada žali za njim četiri mjeseca i deset dana.“ Muttefekun alejh

18.06.2009.

PRIMJER LIJEČENJA SIHRA(DZINNA)

Primjer lijecenja od sihra (dzinna)

'
Ovaj slucaj je veoma interesantan, jer su dvije djevojke od dva poznanika bile opsihrene jakim sihrom, ili bolje receno vise sihira. U to vrijeme radili smo trojica nas rukju, pa sam pozvao i ostalu dvojicu da mi pomognu, jer djevojke nisu mogle doci, a kamoli uci u svoju kucu. Pozvali su me da vidim djevojke u kuci njihovih rodjaka, zagrljene u istom krevetu, niti jedu niti piju. Jedina hrana su im bili vitaminske tablete i infuzija. Pokusali smo da ih...

razdvojimo, ali nije bilo teoretske sanse da to ucinimo. Poprskao sam ih naucenom vodom i pokusao razdvojiti, ali ni to nije uspjelo. Pa sam ja jednoj na uho ucio ezan, a drugoj moj jaran, te sam iglom probo njihove prste. Tako smo ih uspjeli razdvojiti i prebaciti u auto. Sve je bilo tiho i mirno, dok se nismo priblizili kucama gdje su djevojke zivjele. Tako mi Allaha, tolika je bila vriska i kuknjava kao u najgorim horor filmovima. Uspjeli smo ih izvuci iz auta, ali na samim ulaznim vratima djevojke su se ukocile. Jedna je se drzala za kvaku ulaznih vrata, dok je druga ostala nepomicna i nije mogla pomjeriti nogama.

Ponovo smo prisli kao i prvi put, ja ucio jednoj, a moj prijatelj drugoj djevojci, zatim sam proboo prste nogu djevojke koja se nije mogla pomjeriti, a jaran je proboo prste djevojke koja nije mogla maknuti ruke sa kvake na vratima. Rekao sam braci djevojaka da ih uzmu u narucje te da ih tako uvedu u kucu. Oci su im bile siroko otvorene kao da vide nesto strasno. Ponovo je pocela vriska i kuknjava. Rekao sam da djevojke razdvojimo, da ja ucim jednoj a moji jarani drugoj djevojci. Ova djevojka kojoj sam ja ucio padala je svake dvije minute u nesvjest, kada bi god otvorila oci vrisnula bi i pala u nesvjest ponovo. Namazao sam joj oci i usi maslinovim uljem i poceo da ucim.

Govorila je placnim glasom ’Molim te, nemoj, jer ce nas ubiti, cijela je kuca opkoljena dzinnima i da je za njih ovo kraj’. Ucio sam Kur`an i nisam se obazirao na njene rijeci, kukala je i vristala. Njezina braca je nisu mogla zadrzati. Stavio sam Kur`an na njezino lice i nastavio uciti. Sa rukjom smo poceli od prije aksama, vec je bilo kasno u noc kada je se ova djevojka, kojoj sam ja ucio, javila shtucanjem i rekla ’Hej, stani! Zelis li da je ubijemo ili ces prestati’? Rekao sam ’A ko to zeli da ja prestanem, zar ti smeta Allahov Govor’? Rekao je ’smeta’ uz smijeh. Udario sam djevojku krpom koju sam imao u ruci i rekao ’izlazi Allahov neprijatelju’, djevojka je ponovo izgubila svijest.

U ruci sam imao bocu sa amonijakom, te sam je prinio nosu djevojke. Ustala je i rekla ’molim te, nemoj to vise da si ucinio, ubicu ti porodicu’. Jedan od dvojice mojih jarana je usao na vrata i pozvao me, desilo se i tamo isto sto i ovdje. I ta je djevojka pocela da gubi svijest. Otac jedne djevojke nam je rekao da prestanemo, ali mu ja nisam dozvolio rekavsi mu da cijelu odgovornost ja preuzmimam na sebe. Otisao sam kod druge djevojke i njoj isto dao da udahne amonijak. Probudila se i pocela da vrisiti. Ucio sam na glas i puhao u nju i ujedno je prskao pumpicom sa naucenom vodom.

Rekla je da je ona glavna i da je ova druga samo htjela pomoci, jer je ova prva bila opsihrena, te da je ova mladja uzela Kur`an u ruke i da je htjela pomoci samo,i da je ovaj sto je u meni napao i nju i mene. Rekao sam braci koji su bili samnom da odu i dovedu onu drugu djevojku u istu sobu te da im svi zajedno ucimo. Pitao sam ovu stariju sta vidi. Rekla je da je ova soba sada puna dzinna i da su svi po coskovima, i cekaju da napadnu. Jedan od njih prijeti i on je veoma strasan. On nas tuce nekom bodljikavom zicom kad pokusamo nesto reci, a glavni je napolju, nece da udje. Kaze da mu nista ne mozete, jer cijelo vrijeme doziva druge dzinne upomoc, te da mu ih njegov sihirbaz salje.

Pitao sam oca jedne djevojke imaju li kakvih hamajlija. Rekli su da ima u drugoj kuci i u kuci njihovih rodjaka gdje su djevojke bile. Rekao sam im da upale auto i da donesu sve hamajlije sto su imali. Donijeli su hamajlije, bilo je svake vrste hamajlija, od hamajlija obicnih do hamajlija sa orasima a u njima ziva. Bilo je nekih hamajlija sa truhlim jajetom, a u njoj kosa, komadici tkanina, svega i svacega, da nas Allah sacuva sihira i sihirbaza, insha’Allah. Spalili smo sve te hamajlije. Djevojke su sada bile malo, sasvim malo bolje. Starija je ponovo pocela pricu i rekla da je ona kriva i da ima jos jedna osoba koja je bolesna iz njihove familije i da je ona glavni cilj ovog sihra.

Rekla je da dovedemo i nju ako vec hocemo da im pomognemo. Doveli su i tu djevojku pa su sada bile tri. Pustili smo Cd sa rukjom i ucili uporedo, dodavajuci ajete kazne. Najmladja djevojka je pocela da vristi, rekla je ’umirem, ubija me ubija me!’ Ukocila se sva, ruke ukocene i noge ukocene, oci sirom otvorene. Wallahi, ovo ce nekome cudno zvuciti ali moj je jaran tu djevojku podigao jednom rukom, nakon dugog ucenja. Bilo je vec oko 3 izjutra, djevojka koja je kasnije dosla rekla je ’prestanite, sihr je kod mene i meni ucite ja sam sejtan a ne oni’. Rekao sam svojim jaranima da uce njoj a ja cu uciti ostalim djevojkama.

Allahu ekber, jedna djevojka bi se nasmijala, a druga bi pala u nesvjest, zatim bi se druga probudila pa se nasmijala a prva bi pala u nesvijest. Izasao sam iz sobe i pitao oca jedne djevojke ’gdje ste bili vi da pisete sve ove hamajlije’, rekao mi je jedno ime. Pitao sam ga jesu li djevojke bile sa njim u sobi, kaze da jesu i da su ostali oko pola sata sami.Vratio sam se u sobu i pomenuo ime tog sihirbaza na uho jedne djevojke. Pocela je vriska iz sveg glasa. Ponovo sam joj sapnuo na uho ’Allah ce ubiti tog sihirbaza’, vriska je sve jaca i jaca bila. Svi su se zacudili i pitali sta im to govorim. Otisao sam drugoj djevojci i rekao isto sto i prvoj i ova je pocela vristati.

Sada sam malo strozijim glasom viknuo na jednu ’stavi shamiju na glavu’. Dao sam joj shamiju a ona je istu tu shamiju svezala oko vrata daveci sebe. Druga je ustala i uzela noz koji je bio u blizini nje, pa sam jednu djevojku drzao za ruku a drugom rukom drzao shamiju da se ne bi udavila njome druga djevojka. Zatim sam glasno poceo govoriti ’O Allahu unisti tog i tog sihirbaza, o Allahu onesposobi ga, o Allahu unisti njegovo djelovanje na ove djevojke’! Wallahi, vriska je toliko glasna bila da je djevojkama pocela izlaziti pjena na usta i jedna je podigla ruku i rekla ’hajde samnom da ti pokazem gdje sve ima sihira’.

Uhvatila se za kvaku i ponovo se ukocila. Poprskao sam joj ruku i proucio ezan proboo prst i nastavili dalje. Ponovo je stala i mumnjajuci rekla da joj proucim ezan i da joj probodem iglom prst na nozi. Dosli smo u kucu prve djevojke. Rekla mi je da se sihr nalazi u ovim vratima i da ne smije da mi kaze. Rekao sam da se ne boji sihirbaza vec da se boji Allaha. Rekla je da joj ucim Kur`an jer osjeca da nesto iz njenog tijela hoce da izadje. Ucio sam joj Kur`an, povratila je komad usirene krvi, pa je produzila dalje. Rekla je da se na vratima, u vratima ili negdje nalazi sihr na tom mjestu. Rekao sam joj da zatvori oci da rukom predje preko vrata.

Ruka je stala na cosku vrata, poceo sam razgledati sta tu ima i nasao sam jedan mali kamencic koji je bio stran za tu kucu, mali kamencic roza boje. Pokazao sam ga djevojci, pala je u nesvijest. Stavio sam amonijak pod njen nos da udahne. Probudila se i rekla ’da, to je sihr’, ima jos nekoliko takvih u kuci prve i druge djevojke, al je ovaj bio najglavniji i da ga je ona stavila po naredjenju tog sihirbaza kojeg sam pomenuo.Vratili smo se u kucu druge djevojke, bile su nepomicne. Braca su i dalje ucila Kur`an. Dotakao sam ruku kamencicem jednu od te dvije djevojke, otvorila je oci i rekla da je to ubica i da im on naredjuje da se ubiju. Najsmirenija djevojka je bila ona koja je pokazala sihr, jer je na nju sihr djelovao, ali ne kao na ove dvije.

Nju je spasio namaz i ucenje Kur`ana, tako da su se dzinni puno mucili kako bi je zastrasili. Pitao sam je sta joj je najvise smetalo dok smo ucili. Rekla je uci samo ajetul kursiju i ne prestajte da ucite to, toliko su slabi ovi u nama da nemate predstavu kako izgledaju slabo. Rekao sam braci da puste cd sa ajetul kursijom i da svaki od nas uci ajetul kursiju i da prska naucenom vodom. Djevojke su dizale ruke i kazi prst, pa smo nastavili ucenje jos brze. Djevojka koja je bila najpribranija je rekla da je glavni onaj koji leti od jedne do druge djevojke. Kada bi njega uspjeli uhvatiti, onda bi se sve smirilo. Pitao sam je sta mu smeta, rekla je taj kamen sto drzis u ruci, pokusava nekako da ti ga otme. Ucio sam na taj kamen i stavio ga u naucenu vodu i poklopio Kur`anom.

Djevojka je samo klonula i rekla ’Elhamdulillah, poceo je da gori, poceo je da gori od nogu pa nagore’. Ucili smo tako dugo da su i djevojke i mi bili iscprljeni, a onda prije sabaha obe djevojke rekose da je skroz izgorjeo i da je bio jevrej, doktor medicine. Znao je tacno gdje dirnuti u mozgu kako bi ih onesvjescivao. Zatim je ustala prva djevojka koja je bila opsihrena uz vrisku, rekla je ’evo ih dolaze’, poceli su se alarmi paliti na autima. Izasla su braca jedne djevojke i vidjeli da nikog nema napolju, evo ih kaze pred vratima. Pustio sam ezan na vratima, i pitao djevojku da li ih sada vidi, dok sam i dalje molio Allaha da unisti moci sihirbaza.

Djevojka je rekla da su stali, kao ono htjeli bi da napadnu ali ih strah. Izasao sam napolje i poceo spricati pumpom sa naucenom vodom. Poprskao sam svaki djelic kuce sa vana, vratio sam se u kucu i isprskao svaki cosak. Ostale dvije djevojke su bile normalne, nije vise bilo nikakvih simptoma, osim ove zadnje djevojke koja je rekla da je i njen sihr u kuci kod nje, pa smo se autom odvezli i do njene kuce. Tu smo pronasli sihr na njenoj odjeci, bila je poprskana sa krvlju, dvije male tackice. U njoj su bila samo dva dzinna, koji su Allahovom voljom izasli kasnije nakon sto smo izgorjeli sihr.

Vratili smo se u kucu gdje su dvije djevojke bile u normalnom stanju, rekao sam im da poslusaju jos malo rukju. Kazale su da nikakvih tegoba vise nemaju i da je sve normalno. Rekao sam im da uzmu abdest i da klanjaju dva rekata namaza zahvalnosti Allahu, dz.s. i tako je i ovaj slucaj Allahovom Miloscu zavrsen uspjesno. Molim Allaha da nas sacuva svake vrste Sherra, amin! Selam ’alejkum we rahmetullahi we berekatuhu.

Ovu pricu nam je poslao Abu Amr ibn Fadl, brat koji zivi u Makedoniji i koji lijeci ucenjem Kur'ana

17.06.2009.

NENADMAŠNA LJUBAV

Nenadmašna ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem; Bilal, r.a., i ezan

Bilal, neka je Allah zadovoljan njime, bio je prvi koji je proučio ezan po naređenju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u džamiji koja je sagrađena u Medini el-Munevveri. Tako je Bilal učio ezan skoro deset godina. Mnogima od nas ovo je poznato, o tome smo čitali ili slušali, ali ono što mnogima nije poznato  je gdje se Bilal nalazio poslije smrti njegovog i našeg miljenika Muhammeda, sina Abdullahova, sallallahu alejhi ve sellem

 

Hazreti Bilal je otišao do Ebu Bekra, r. a., i rekao: “O zamjeniče Poslanika, čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Najvrijednije vjernikovo djelo je džihad (borba, zalaganje, trud) na Božijem putu.’”

 

Ebu Bekr, r. a., mu reče: “Šta smjeraš (želiš), o Bilale?!” On odgovori: “Želim da se borim na Božijem putu sve dok ne umrem.” Ebu Bekr, r. a., reče: “A ko će nam učiti ezan?” Bilal, r. a., očiju punih suza, reče: “Ja, zaista, nikome neću učiti ezan poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”

 

Ebu Bekr, r. a., reče: “Ipak, ti Bilale ostani i uči nam ezan!” Bilal, r. a., reče: “Ako si me oslobodio ropstva da budem tvoj, onda neka bude onako kako ti želiš, a ako si me oslobodio Allaha radi, onda me ostavi i prepusti Onome radi koga si me oslobodio.” Ebu Bekr, r. a., reče: “Doista, Bilale, oslobodio sam te Allaha radi.”

 

Potom je Bilal, r. a., otputovao u Šam (Siriju), gdje je ostao angažovan u borbi na Božijem putu. On o sebi kaže: “Nisam mogao ostati u Medini nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem” Kad god bi Bilal učio ezan i došao do riječi: Ešhedu enne Muhemmeden Resulullah, sjetio bi se Poslanika, s.a.v.s., pa ga je gušilo u grlu i grudima zbog žalosti i tuge za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i plakao bi, te je sa mudžahidima otišao u Siriju. (Allahu ekber!)

 

Nakon dvije godine, Bilal, r. a., je u snu vidio Poslanika sallallahu alejhi ve sellem  koji mu je rekao: “Kakva je to otuđenost, o Bilale?!, zar nije vrijeme da nas posjetiš?” Bilal, r. a., se probudio žalostan, zaputio se ka Medini i došao do Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem  kabura. Tu je plakao i dugo se zadržao. Kada su došli Hasan i Husejn (Poslanikovi unuci), ljubio ih je i privio uza se, a oni su mu rekli: “Želimo da proučiš ezan u zoru (za sabah-namaz).”

 

I, zbilja, popeo se Bilal na krov džamije i kada je izgovorio: Allahu ekber! Allahu ekber!, uzburkala se Medina. Kada je izgovorio: Ešhedu en la ilahe illellah, povećala se uzburkanost, a kada je izgovorio: Ešhedu enne Muhammeden Resulullah, žene su izašle iza zastora (odaja) svojih, pa nije viđen dan u kojem se više plakalo od toga dana. (Allahu ekber! La ilahe illellah, Muhammedun Reslullah. Subhanallah!)

 

A kada je emirul-mu’minine (vođa pravovjernih) Omer, r. a., posjetio Siriju, muslimani su mu se obratili  s molbom da zamoli Bilala, r. a., da im prouči ezan za jedan namaz. Kada je nastupilo vrijeme namaza, vođa pravovjernih je pozvao Bilala i zamolio ga da prouči ezan. Bilal se popeo i zaučio, a ashabi, koji su se družili i živjeli s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem  plakali su kao nikada prije, a najviše od njih je plakao Omer, r. a.

 

Kada je ležao na smrtnoj posteljini, njegova supruga je sjedila pokraj njega i plakala, a Bilal, r. a., rekao joj je: “Ne plači, sutra ću se susresti sa miljenicima – Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim ashabima!” (Allahu ekber!)

 

Sa arapskog preveo i priredio Abdullah Hodžić,

 

Bogobojaznost je najbolji kapital, a onaj ko je bogobojazan, nikada nije na gubitku.

Koračajmo putevima dobra kao po mokrom pijesku, koraci se ne čuju, ali su tragovi vidljivi.

-2-

POUKA 1: “Ti reci: ‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rodbina vaša, i imeci vaši koje ste stekli, i trgovina za koju se bojite da prohođe neće imati, i kuće vaše u kojima uživate, draži od Allaha i Njegova Poslanika, i borbe na Putu Njegovu, tada sačekajte dok Allah Svoje naređenje ne donese!’ A Allah neće na Pravu Stazu uputiti narod grješnički!” (Et-Tevbe, 24)

 

Prenosi se da je Omer ibn el-Hattab, r. a., rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “O Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, draži si mi od svega drugog osim samog sebe.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zatim rekao: “Niko od vas neće biti pravi vjernik dok mu ja ne budem draži od samog sebe.” Omer, r. a., je potom rekao: “Tako mi Allaha, ti si mi sada draži i od samog sebe.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem  je zatim rekao: “Eh, tako, Omere!”

 

Prenosi se i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onog u Čijoj je ruci moja duša, niko od vas neće biti pravi vjernik, dok mu ja ne budem draži od njegovih roditelja, njegove djece i svih ljudi.” Što više volimo Allah, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to ćemo biti pažljiviji i više ćemo voljeti svoje roditelje, djecu, braću i sestre, sve ljude, kao i sva Božija stvorenja. Jer, naša obaveza je da Boga obožavamo, izvršavamo Njegova naređenja, volimo i pokoravamo se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, činimo dobro jedni drugima, a Allah, dž. š., će suditi svima prema njihovim djelima i namjerama.

 

POUKA  2: Došao jedan čovjek Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ga: “Allahov Poslaniče, šta bi rekao za čovjeka koji voli jednu grupu ljudi, a nije se s njima sastao?” Alejhisselam je odgovorio: “Svaki čovjek će biti s onim koga je volio.” Logično je da oni koji iskreno vole Allaha i Njegova Poslanika, ljubav iskazuju pokornošću i izvršavanjem Allahovih propisa. Volimo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uzmimo ga za uzor u svemu.

 

POUKA 3: Ljubav prem Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku priskrbljuje vječnu sreću i blagostanje, dok je sve mimo njih kratkotrajno i prolazno. U jednom hadisu se kaže: “Rekao mi je melek Džebrail: ‘Muhammede! Živi kako hoćeš – najzad ćeš umrijeti. Voli koga hoćeš – ipak ti se valja s njim rastati. Radi šta hoćeš – to ćete, doista, dočekati (na Sudnjem danu).’”

 

POUKA  4: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko slijedi moj Sunnet, taj me voli, a ko mene voli, bit će zajedno sa mnom u Džennetu.”

 

POUKA  5: “Kada muezzin zauči ezan petkom u podne, vjernicima postaje zabranjen svaki posao (dok hutbu ne odslušaju i džumu-namaz ne završe).” (Hadis)

 

POUKA  6: “Kada čujete ezan, ponavljajte (u sebi) riječi koje izgovara muezzin.” (Hadis) Riječi ezana treba ponavljati idući u džemat ili čekajući namaz u džamiji, osim ako čovjek nije spriječen. A koliko je samo onih koji slušaju ezan prolazeći pokraj džamije, sjedeći u ili pred kafanom, gledajući televiziju, pričajući prazne priče, a da i ne haju za mujezinovim riječima, koje se čuju kilometrima: Dođite na namaz, dođite na spas! Za pozivom apsolutno ne mare i ponašaju se kao da su gluhi. Baš kao da je ezan namijenjen samo za imame, mujezine i malu skupinu vjernika. Opametimo se, o razumom obdareni.

 

POUKA  7: “Kad bi ljudi znali kakva se ljepota krije u ezanu i u prvom safu, te kad ne bi našli drugog načina da dosegnu tu ljepotu nego putem izvlačenja kocke (pa kome sreća dopadne) – i to bi učinili. Kad bi ljudi znali koliko je koristi od pravovremenog obavljanja podne namaza, natjecali bi se da ga na vrijeme klanjaju. I, najzad, kad bi znali šta imaju (i koliko se blago krije) u zajedničkom klanjanju jacije i sabah-namaza, išli bi u džamiju (u džemat) pa makar i puzeći.”

 

POUKA  8: Znate li da je pet vakata namaza prvo što će ovaj ummet prestati izvršavati. Klanjat će oni bajram-namaze, neki  džume i dženaze-namaze, ali većina će izbjegavati džemat i neće klanjati pet vakata namaza. Bojimo se da je to vrijeme došlo. Nema kuće bez temelja, a temelj islama je namaz. Allahu, uputi nas da se odazivamo na zov ezana i klanjamo pet dnevnih namaza sve dok smo na ovome svijetu. Nagradi one koji ovo pročitaju, primijene i drugima proslijede, a nas ne zaborave u svojim dovama. Amin!

15.06.2009.

JEDENJE NEVEGETARIJANSKE HRANE

Ubijanje životinje je nemilosrdan čin. Zašto muslimani konzumiraju nevegetarijansku hranu?

Vegetarijanizam je prerastao u pokret svjetskih razmjera. Mnogi ga povezuju sa pravima životinja. Zaista, veliki broj ljudi smatra da je jedenje mesa i drugih nevegetarijanskih namirnica direktno kršenje prava životinja.

Islam gaji pažnju i nježnost prema svim živim bićima. Istovremeno, islam nas uči da je Allah stvorio Zemlju i sve njene ljepote, floru i faunu, da bi se ljudi koristili. Dužnost čovjeka je da sve te resurse koristi racionalno, kao Allahove blagodati i emanet ljudima. Da pogledamo i ostale argumente ovog mišljenja.

MUSLIMAN MOŽE BITI ČISTI VEGETARIJANAC

Musliman može biti jako dobar vjernik, čak i ako ne jede nevegetarijansku hranu. Muslimanu nije obaveza jesti nevegetarijansku hranu.

KUR'AN DOZVOLJAVA KONZUMIRANJE NEVEGETARIJANSKE HRANE

Naravno, Kur'an dozvoljava konzumiranje nevegetarijanske hrane. Dokaz za to su sljcdeći ajeti:

O vjernici, ispunjavajte obaveze! Dozvoljava vam se stoka, ali ne ona koja će vam se navesti

I stoku On za vas stvara; njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite.

I stoka vam je pouka: Mi vam dajemo da pijete ono što se nalazi u utrobama njezinim, i vi od nje mnogo koristi imate i vi se njome hranite.

MESO JE HRANLJIVO I PUNO PROTEINA

Nevegetarijanska hrana je jako dobar izvor proteina. Sadrži biološki potpune proteine, tj. svih osam bitnih aminokiselina koje tijelo ne proizvodi i mora ih nadoknađivati kroz ishranu. Meso, također, sadrži gvožđe, vitamin Bl i nijacin.

ČOVJEKOVI ZUBI SU NAMIJENJENI ZA JELO SVIH VRSTA HRANE

Ako pogledate zube životinja biljojeda, kao što su krava, koza i ovca, vidjet ćete da je set zuba skoro isti kod svih. Sve ove životinje imaju set ravnih zuba, koji su namijenjeni isključivo konzumiranju biljaka.

Ako pogledate kako izgledaju zubi životinja mesojeda, kao što su lav, tigar i leopard, vidjet ćete da svi imaju isti set oštrih zuba, isključivo namijenjenih za jelo mesa. Međutim, ako analizirate čovjekove zube, vidjet ćete da ima i ravne i oštre zube. To znači da ljudi imaju zube koji im dopuštaju konzumiranje svih vrsta hrane - i biljnog i životinjskog porijekla. Neko će upitati: Zašto nam Allah nije dao da imamo samo ravne zube, kakve imaju samo biljojedi? Zašto nam je dao da imamo još i oštre zube, kao mesojedi? Sasvim je logično da nam je Allah usadio potrebu za namirnicama biljnog, ali i za namirnicama životinjskog porijekla.

LJUDSKI ORGANIZAM MOŽE VARITI I VEGETARIJANSKU I NEVEGETARIJANSKU HRANU

Digestivni sistem biljojeda može svariti samo hranu biljnog porijekla. Digestivni sistem mesojeda može svariti samo meso. Međutim, digestivni sistem ljudi može svariti obje vrste hrane - i biljnog i životinjskog porijekla. Ako nam je Allah dozvolio jesti samo biljke,zašto nas je stvorio sa probavnim sistemom koji može variti i biljke i meso?

HINDU KNJIGE DOZVOLJAVAJU KONZUMIRANJE NEVEGETARIJANSKE HRANE

a) Mnogo je hindusa koji su strogi vegetarijanci. Oni misle da je konzumiranje nevegetarijanske hrane protivno njihovoj religiji. Medutim, ni sami ne znaju za činjenicu da im njihove svete, vjerske knjige dozvoljavaju jesti meso.

U tim knjigama se spominju hindu-sveci i mudraci kako jedu meso.

b) U Manu Smrutiju, knjizi hindu zakona, u poglavlju
5, stih broj 30, stoji: Onaj koji jede meso onih čije je meso
dozvoljenojesti ne radi ništa lose, pa makar jeo meso svakoga dana! Jer, Bog je stvorio neka stvorenja da jedu, a druga da budu pojedena.

c) U narednom stihu, također u Manu Smrutiju,
poglavlje 5, stih 31, stoji: Jedenje mesa je dobro za žrtvovanje, to je u tradiciji poznato kao običaj bogova.

d) Dalje, Manu Smruti, poglavlje 5, stihovi 39. i 40,
kaže: Pa i Bog je stvorio neke životinje da bi bile žrtva, ...,
zato ubijanje njih radi žrtve nije zapravo ubijanje.

e) U Mahabharati Anušašan Parva, poglavlje 88, prenosi se razgovor između Dhamaraj Judišthira i Pithama Bišme, u vezi toga koja se hrana treba ponuditi Pitrisima(praocima) tokom Šardhe (ceremonije mrtvih) - kako bi oni bili zadovoljni. Razgovor teče ovako:

- Judišthira reče: O ti od velikog ugleda, reci mi šta to ako ga prinesem Pitrisima (umrlim precima) postaje nepresušno i neprolazi? Šta je to, Havi, ako bude ponuđeno, traje za sva vremena? Koje je djelo koje kada se za njih čini postaje vječno?

- Bišma reče: O Judišthira, slušaj me dobro. Obavijestit ću te o stvarima koje, ako ih onaj koji poštuje tradiciju Sardhe (ceremonije mrtvih) ispravno uradi, zadovoljit će pravila Sardhe, i reći ću ti šta se kome daje. Sa sjemenom i rižom i Mashom i vodom i voćem i ukusnim korijenjem, Šardhe će, ako im se sve ovo da, Veliki Kralju, biti zadovoljni samo mjesec dana. Ako za Šardhamu prineseš ribu, Pitrisi će biti

zadovoljni dva mjeseca. Ako im za Sardharmu prineseš ovčije meso, bit će zadovoljni tri mjeseca, a ako im prineseš zečije meso - četiri mjeseca. Sa kozijim mesom Pitrisi će biti zadovoljni pet mjeseci, a sa slaninom (svinjskim mesom) bit će zadovoljni šest mjeseci. Ako im prineseš ptičije meso, preci će biti zadovoljni sedam mjeseci. Kada Pitrisima prineseš srnetinu, od onih jelena koji se zovu Prishata, oni će ostati zadovoljni osam mjeseci, od mesa Rurua ostat će zadovoljni devet mjeseci, a od mesa Gavaje bit će zadovoljni deset mjeseci. Ako im prineseš meso bizona pitrisi će biti zadovoljni cijelih jedanaest mjeseci. Ako na dan Šardhe Pitrisima prineseš goveđe meso, oni će biti zadovoljni godinu dana, tako se prenosi. Pajasapamiješana sa topljenim maslom Pitrisi dobro prhvaćaju, kao i govedinu. Uz meso od Vadhrinase (velikog bika) Pitrisima zadovoljstvo traje dvanaest godina. Meso nosoroga koje se prinosi Pitrisima na lunarnu godisnjicu njihove smrti daje im vječno zadovoljstvo. Hranapo imenu Kalaska, latice cvijeta kančana sa mesom od crvenog jarca, također, im daje vječno zadovoljstvo. Naravno, ako želil da ti preci budu vječno zadovoljni, prinesi im meso crvenogjarca.

HINDUIZAM JE PRETRPIO UTJECAJ DRUGIH RELIGIJA

Iako hindu knjige dozvoljavaju sljedbenicima jedenje nevegetarijanske hrane, tj. mesa, mnogi hindusi su prihvatili sistem vegetarijanske ishrane kao dio vjere, zbog utjecaja drugih religija, kao što je, na primjer jainizam.

ČAK I BILJKE IMAJU ŽIVOT

Mnoge vjere su prihvatile čisti vegetarijanizam, jer im njihov vjerski zakon strogo zabranjuje ubijanje živih bića. Ako bilo ko može preživjeti, a da ne ubije ni jedno živo biće, ja sam prvi koji će potpuno prihvatiti takav način života. Nekada su ljudi mislili da je biljka beživotno stvorenje. Danas je već opće prihvaćena činjenica da i biljke žive. Zbog toga kažem da njihova logika o neubijanju živih bića nije opravdana čak ni čistim vegetrijanizmom.

ČAK I BILJKE OSJEĆAJU BOL

Njihov sljedeći argument je da biljke ne osjećaju bol, pa je zbog toga ubijanje biljki manji grijeh od ubijanja životinja. Danas nam nauka kaže da, čak, i biljke osjećaju bol. Međutim, njihov osjećaj nije dostupan ljudskim čulima. To je zbog toga što ljudsko uho nije u stanju registrirati zvuke koji nisu u okviru tačno odredene skale: od 20 Hz do 20.000 Hz. Sve što je ispod ili iznad ove skale ljudsko uho ne može čuti.

Pas može čuti zvuke koji dopiru do 40.000 Hz. Zbog toga su napravljene specijalne „tihe" pištaljke za pse, koje ispuštaju zvuk frekvencije izmedu 20.000 Hz i 40.000 Hz. Tihe su samo zato što ih ljudi ne čuju, ali ih psi jako dobro čuju. Kada čuju njihov zvuk, odazivaju se gazdi. Jedan farmer u Americi je vršio eksperiment nad biljkama. Napravio je uređaj koji konvertuje zvuke koje ispuštaju biljke na frekvencije koje su pristupačne ljudskom uhu. Jasno se može čuti kada biljka traži vodu. Posljednja istraživanja dokazuju da biljke mogu biti sretne, ali i tužne. Može se čuti njihov plač.

UBIJANJE ŽIVOG BIĆA KOJE IMA DVA ČULA MANJE NIJE MANJI ZLOČIN

Jedan vegetarijanac je priznao da je istina da biljke imaju samo dva ili tri čula, ali životinje imaju pet. Međutim, i dalje je tvrdio da je ubijanje životinja manji zločin od ubijanja biljaka. Predpostavimo da ti je brat rođen gluhonijem i da ima dva čula manje u poređenju sa normalnim ljudima. Kad poraste, neko dođe i ubije ga. Hoćeš li pred sudom tražiti da se ubica kazni blažom kaznom, zato što je tvoj brat imao dva čula manje?! Zapravo, tražit ćeš od sudije da ubicu kazni najstrožom mogućom kaznomjer je ubica usmrtio nedužnog i bespomoćnog insana.

Časni Kur'an kaže: O ljudi ,jedite od onoga što ima na Zemlji, što je dozvoljeno i lijepo.n

PRENAMNOŽAVANJE STOKE

Kad bi svaki insan bio potpuni vegetarijanac, to bi dovelo do prenamnožavanja stoke na svijetu, pošto je njihovo razmnožavanje i uvećanje broja jako brzo. Uzvišeni Allah, iz Svoje savršene mudrosti, zna kako da se balans Njegovih stvorenja pravilno održava. Zato nije čudo što nam je On dozvolio konzumiranje mesa.

CIJENA MESA JE PRIHVATLJIVA ZATO ŠTO NISU SVI VEGETARIJANCI

Nemam ništa protiv toga što su neki ljudi čisti vegetarijanci. Ipak, oni ne bi trebali nevegetarijance kvalificirati kao bezosjećajne ljude. Kada bi svi Indijci prestali biti vegetarijanci, onda bismo mi, sadašnji nevegetarijanci, trpjeli gubitke, jer bi cijena mesa znatno porasla.

13.06.2009.

AIDS

Bolna priča koju je mladić lično ispričao

Jednog turobnog dana, na pijac grada Haber na istoku

Saudijske Arabije, sjedio sam u jednom restoranu i pijuckao kahvu.

Dok sam čitao novine, primjetih djevojku lijepih očiju, privlačnog

tijela i koketnog hoda. Prolazila je ispred gledajući me strasnim

pogledom žednim moje ljepote, korpulentnosti i pedantnosti.

Ustao sam bez ikakvog osjećaja i krenuo za njom. Ušla je u jednu

prodavnicu. Nisam je mogao pratiti plašeći se ljudi iz obezbjeđenja

- a ne Allaha - da me Allah sačuva. Okrenula se licem prema meni

i bijelom, lijepom, nježnom i gracioznom rukom pokazala burmu

i narukvice. Bez ikakvog osjećaja sam ušao u prodavnicu. Ona

mi, učtivo, reče: „Molim vas, ako mogu dobiti vaš broj?“ Usmeno

sam ga izdiktirao, a ona zapisala u bilježnici koja će nam izazvati

probleme.

U posljednjim noćnim satima me je pozvala. Počeli smo

slatkorječivim i zadivljujućim govorom. Rekla je da je raspušćenica,

da ima veliki imetak i 31 godinu. Kada sam je vidio, pomislio sam

da je osamnaestogodišnjakinja. Nakon čestih razgovora, počeli smo dogovarati susret.

Na početku smo se susretali u restoranima. Prilikom susreta, nisam je

mogao poljubiti ili joj bar cjelivati ruku. Moje vezivanje za nju se

povećalo. Govorio sam sebi: “Ona je čestita, nikoga prije mene nije

upoznala. Ja sam u njenim očima divan mladić, jer sam obdaren

ljepotom.’’

Jednog dana me je nazvala:

- Želim da dođeš zbog nečega veoma važnog.

- Ja sam pod tvojom naredbom, živote moj!

- Želim da se sretnemo u restoranu za sat.

Sreli smo se u restoranu i počeli razgovarati. Rekoh joj:

„Živote, šta želiš da učinim za tebe?“ U tom trenutku, iz torbe izvadi

avionsku kartu, prve klase, za Kairo koja je glasila na moje ime i

boravak od tri dana u hotelu od pet zvjezdica. Također je izvadila

i ovjeren ček od deset hiljada saudijskih rijala rekavši: „Želim da

odeš u Kairo sutra kao što stoji u karti, odsjedneš u tom hotelu i

sretneš se s jednim čovjekom, evo ti njegov broj telefona. On će

te povesti u jednu agenciju. Ti ćeš, u moje ime potpisati s njim

dogovor o odjeći koja dolazi iz Pariza. Ovaj papir ti je punomoćje.

Molim te da to uradiš.“

Uzeo sam ovlašćenje i krenuo istog trenutka. Kamo sreće da

nisam. Kada sam stigao, u četiri sata poslije podne, riješio sam se

malo odmoriti. U devet sati, sam uzeo telefonski imenik i potražio

broj koji mi je dala. Kamo sreće da ga nisam tražio! Možete li

pretpostaviti ko je bio na tom broju? Moja prijateljica! Rekao sam:

„Da?“, a ona: „Došla sam da ti bolje pojasnim stvari. Dragi, dođi u

taj i taj apartman.“ Istog trena sam otišao i zatekao je u prozirnoj i

izazovnoj odjeći. Ko god bi je vidio u takvoj odjeći, ne bi se mogao

kontrolirati, osim onoga koga Allah zaštiti. Zagrlila me je i počela

ljubiti i dodirivati. Zaboravio sam se i imao odnos s njom, počinio

sam blud. Produžio sam rezervaciju na deset dana i svo vrijeme

ostao s njom. Nakon toga smo se istim avionom vratili sjedeći

zajedno. Letjeli smo, a nismo bili svjesni da je Uzvišeni Allah

iznad nas. Izgubili smo osjećaj o Njegovom postojanju. Ovako smo

proveli punu godinu. Imali smo odnose u njenom stanu, ali je često

dolazila i u moj, skromni stan.

Jednog dana sam s bratom bio u Rijadu, prijestolnici Saudijske

Arabije. Allah je odredio - imali smo saobraćajnu nesreću. Brat je

iskrvario, a meni se nije dogodilo ništa, hvala Allahu. Imao sam

svega nekoliko neznatnih povreda. Ljudi su se okupili oko nas,

došla su ambulantna kola. Prebačeni smo u obližnju bolnicu. Brata

su odmah uveli u operacionu salu. Doktor je tražio da mu dam krv,

jer smo istih krvnih grupa. Odgovorih da sam spreman. Odveli su

me do transfuzione sale i uzeli malu količinu zbog provjere. Bio

sam siguran u sebe. Ni na um mi nije padala žena s kojom sam

imao seksualne odnose. Nakon analize, uđe doktor tužnog lica. Ja

ga upitah:

- Doktore, šta se dogodilo mome bratu? Molim te, reci mi!

- Sinko, molim te da budeš čvrst vjernik u Allahovu odredbu.

Ustao sam sa kreveta i uzviknuo:

- Je li brat umro, je li umro?

- Ne.

- Šta se, dogodilo?

- Tvoja krv je zaražena HIV-virusom.

To me je ošinulo poput munje. Kamo sreće da se zemlja

otvorila i progutala me. Kada mi je ovo doktor rekao, onesvijestio

sam se. Pošto sam malo došao sebi, upitah doktora:

- Jesam li stvarno bolestan od te neizlječive bolesti? Allahu,

od kada sam u takvom stanju?

- Još nisi bolestan, samo nosiš virus koji će bit u tebi cijelog

života.

Dva dana po nesreći, brat je preselio. To me je jako rastužilo.

Nije mi bio samo brat, već i iskreni prijatelj koji me je, od prvog

trenutka, savjetovao da se klonim ove žene, jer sam mu ispričao

za našu vezu. Deset dana nakon bratove smrti, pozvala me je

prijateljica i rekla:

- Dragi, gdje si ti? Prošlo je puno vremena...

- Šta želiš?

- Šta ti je?

- Poginuo mi je brat u saobraćajnoj nesreći i žalostan sam

zbog njega.

- Kada te mogu vidjeti?

- Više se nećemo viđati.

Otvoreno sam joj rekao da je volim, ali da se više nećemo

viđati, jer joj ne želim nanijeti zlo.

Upitala me je zbog čega, ispričah joj za virus.

Upitala me je da li sam imao odnos s drugim djevojkama,

što sam negirao. Opet me je upitala da li sam ikada primao krv od

nekoga, što sam odbacio. Tada reče:

- Znači, moja namjera se ostvarila!

- Kakva namjera, ženo?

- Želim se osvetiti svim muškarcima zato što su uzrok moje

bolesti. Vidjet će to! Ti si prvi, a ostali su na putu.

Zatim me je pljunula i spustila slušalicu. Rekao sam:

- Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik. Ti, ženo,

imaš sidu!

Ostale riječi ne želim spominjati kako vam ne bi povrijedio

osjećanja. Sada imam 32 godine i još se nisam oženio. U dvadeset

devetoj godini sam bio pred ženidbom i tada sam se razbolio od ove

bolesti. Majka i braća i dalje insistiraju da se ženim. Odbijam, jer

sam zarobljenik ove opake bolesti. Oni to ne znaju, a ja je ne želim

prenijeti na suprugu i djecu. Obzirom da sam najstariji, otac me je

želio oženiti, ali je umro i ne dočekavši ispunjenje želje. Čak mi i

kolege s posla stalno spočitavaju da se trebam ženiti.

Sada sam pod velikim duševnim umorom. Imam 55 kg, iako

sam prije bolesti imao 68. Sve to zbog duševnog stanja i opake

bolesti koja će mi prije ili poslije okončati život.

Iskreno sam se pokajao, klanjam namaze i napamet učim

Kur’an, iako je, možda, kasno.

Ovo pismo šaljem svim muslimanima, braći i sestrama, ne

bi li se klonili svega što srdi Allaha, kao što je nemoral i druge

zabranjene stvari. Šaljem svoj savjet internetom i novinama i kažem:

život je lijep i njegova slast je ljepota, ali je pokornost Allahu ljepša...

Nije slast u nekoliko minuta spolnog odnosa na nedozvoljen način,

koji uništavaju tvoj život i bacaju te u Džehennem i probleme koje

ja danas, i svaki dan, preživljavam.

Ovu priču sam napisao iz ljubavi prema vama i straha za vas

od prljavih bolesti. Želim da vas ova moja priča približi Allahu i

pojača vaše vjerovanje, pa da vas šejtan ne može zavesti.

Očekujem da ćete moliti Allaha za moje izlječenje. Molim

Ga da nagradi svakog ko pomogne širenju ove priče.

 
Dodaj Novi Traži
10.06.2009.

SVEĆENIKOV SIN

Znao sam ga od ranije. Iznova smo se susreli u avionu koji je letio iz Džedde u Pariz. Bio je naslonjen na jastuk sjedišta. Želio je malo dremnuti… Rekoh mu: „Es-Selamu alejkum, Ebu Muhammede. Gdje si ti, čovječe? Lijepa je slučajnost što te srećem u avionu, neću ti dozvoliti zaspati. Nema vremena za spavanje. Zar ne vidiš goste kojima trebaju da'va, savjet i uputa?! Ustani, možda Allah uputi nekoga tvojim sebebom, pa ti to bude bolje od velikog bogatstva. Zar mi nismo ummet da've? Zbog čega spavati? Nema spavanja nakon današnjeg dana!“ Podigao je glavu i upro pogled prema meni. Nije me poznao dok nije ustao.

 

Tada mi reče: - Doktor Serhan, nemoguće! Nisam te mogao vidjeti na zemlji, pa te nađoh na nebu. Dobro došao! Nisam očekivao da ću te vidjeti u avionu. Ali, istina, razmišljao sam o tebi. Očekivao sam da ću te vidjeti u Francuskoj ili Južnoafrièkoj Republici. Radiš li i dalje kao direktor Rabitine kancelarije? Reci mi, kakvi su ovi lijepi trenuci u kojima te vidim pred sobom u avionu? Ne mogu vjerovati svojim očima!

 

- Vjeruj, brate, vjeruj! Zar me ne vidiš da pred tobom stojim glavom i bradom. O čemu si razmišljao, vidim da si zamišljen?

- Da, razmišljao sam o jednom desetogodišnjaku koga sam susreo u Johanesburgu. Primio je islam, a otac mu je svećenik, nije prihvatio islam.

 

- Šta, dijete je primilo islam, a otac mu je svećenik? Molim te, ispričaj mi tu priču. Osjećam da se radi o lijepoj priči, punoj pouka. Hajde, tako ti Gospodara, ispričaj mi. To je priča nevjerovatnija od bajki, ali kada Allah nešto hoće On to i omogući! U Njegovoj ruci je vlast nad svim i On upućuje onoga koga hoće.

 

- Bio sam u Johanesburgu i klanjao u jednoj džamiji. Vidio sam desetogodišnjeg dječaka kako nosi bijelu arapsku odjeću. Na leđima je imao ogrtač koji se nosi u zemljama Zaljeva, a na glavi saudijsku mahramu. Začudio me je njegov izgled, jer se stanovnici Južnoafričke Republike ne oblače tako. Oni oblače pantalone i košulju, a na glavi stavljaju kapu; nose se slično indijskim i pakistanskim muslimanima. Prošao je pored mene i pozdravio me islamskim pozdravom.

 

Odgovorio sam mu na selam i upitao ga:

- Jesi li ti Saudijac?

- Ne, ja sam musliman i pripadam svim muslimanskim zemljama.

- Zbog čega, onda, nosiš odjeću karakterističnu za stanovnike Zaljeva?

 

- Ponosim se ovom odjećom, jer je odjeća muslimana.“

Pored nas je prošao njegov prolaznik koji mi reče: „Pitaj ga kako je prihvatio islam.“ Začudila me je ova opaska, te ga upitah: „Zar nije bio musliman?“ Zatim se okrenuh djetetu i upitah ga: „Zar od ranije nisi bio musliman i zar nisi iz muslimanske porodice?“ Pitanja se počeše gomilati, ali mi dijete reče: „Ispričat ću ti šta se dogodilo, od početka do kraja, ali, prvo reci odakle si?“

 

Rekoh da sam iz Mekke. Što je dijete čulo da sam iz Mekke, pohrlilo je k meni želeći me poljubiti i uzvikujući: „Iz Mekke, iz Mekke! Kako sam sretan što vidim čovjeka iz Mekke, Allahovog svetog grada. Želim vidjeti Mekku!“ Začudile su me dječakove riječi, te rekoh: „Tako ti Allaha, ispričaj mi svoju priču.“ Dječak poče pričati:

 

„Rodio sam se, od oca katoličkog svećenika, u američkom gradu Čikagu. Tu sam, u jednom američkom obdaništu, naučio čitati i pisati. Išao sam u crkvu. Otac je veliku pažnju poklanjao mom obrazovanju. Stalno me je vodio u crkvu i odredio čovjeka koji me je učio i odgajao. Otac bi me ostavljao u crkvenoj biblioteci da čitam dječije časopise i slikovnice s kršćanskim pričama.

 

Jednog dana, dok sam sjedio u biblioteci, ruka mi otiđe prema jednoj knjizi s police. Vidio sam naslov: Evanđelje. Knjiga je bila toliko stara da se skoro raspadala. Želio sam je prelistati. I, što sam je otvorio, pogled mi je pao na jedan red. Pročitao sam stih koji bi, ukratko, glasio: „Mesih je rekao: 'Nakon mene će doći arapski vjerovjesnik čije ime je Ahmed.'“ Puno me je začudila ova rečenica.

 

Požurio sam ocu, jednostavno, ali začuđeno ga pitajući:

- Oče, oče, jesi li pročitao ovu rečenicu u Evanđelju?

- Šta to?

- Ovdje, na ovoj stranici, nalaze se čudne riječi. Mesih kaže da će nakon njega doći arapski vjerovjesnik. Oče, ko je vjerovjesnik za koga Mesih kaže da je arapski vjerovjesnik, da će doći nakon njega i da će Mu ime biti

Ahmed? Da li je on već došao?

 

Vjerujte mi braćo, poželio sam da se putovanje oduži kako bih čuo čitavu priču. Rekoh:

- Ebu Muhammede, nastavi, vremena je malo!

- Nemoj me prekidati, ako želiš da završim priču.

- Polahko, Ebu Muhammede, želim što prije saznati kako se priča završava.

Ebu Muhammed je nastavio priču: „Otac je vikao na nevino dijete:

- Gdje si našao tu knjigu?

- Oče, našao sam je u crkvenoj biblioteci, u tvojoj privatnoj knjižnici.

- Pokaži mi je, pokaži mi tu laž i potvoru na Mesiha.

- Ali, oče, to je tu! Napisano je u knjizi, u Evanđelju, zar ne vidiš?

- Šta ti imaš s tim? Ti to ne razumiješ, još si mali. Idemo kući.

 

Otac me je povukao za ruku i odveo kući. Počeo je vikati i prijetiti da će mi uraditi razne stvari ako se ne okanim. Znao sam da postoji neka tajna, koju otac želi sakriti. Ali, Allah me je uputio da istražujem sve što je vezano za Arape i da tako dođem do cilja. Tražio sam neke Arape želeći ih pitati o ovome, našao sam jedan arapski restoran u našem gradu. Ušao sam u njega i pitao vlasnika za arapskog vjerovjesnika, a on me je uputio u džamiju gdje će mi bolje objasniti. Otišao sam u džamiju i pitao ima li Arapa.

 

Jedan od njih me upita:

- Zašto ti trebaju?

- Želim pitati za arapskog vjerovjesnika Ahmeda.

- Izvoli, sjedi. Šta želiš znati o arapskom vjerovjesniku?

- Pročitao sam u Jevanđelju, koje sam našao u crkvenoj biblioteci, da je Mesih rekao da će nakon njega doći arapski vjerovjesnik po imenu Ahmed. Da li je to istina?

- Da li si stvarno to pročitao? Sinko, ono što si rekao je istina. Mi muslimani smo sljedbenici tog vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s. Kur'anski ajet spominje to što si ti sada spomenuo.

 

Dijete je uzviknulo kao da je našlo izgubljenu stvar:

- Zar je to istina?

- Da, istina je. Sačekaj trenutak.

Čovjek donese primjerak prijevoda Kur'ana. Pročita ajet iz sure Saff u kojem Uzvišeni Allah kaže: I da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći.

 

Dječak je uzviknuo:

- Pokaži mi ga! Èovjek mu pokaza prijevod ajeta. Kada vidje, dječak uzviknu:

- Bože, isto kao u Evanđelju! Mesih nije slagao, već je moj otac. Šta trebam uraditi da bih postao sljedbenik ovog vjerovjesnika?

 

- Reci: Svjedočim da nema božanstva osim Allaha; da je Muhammed Allahov rob i poslanik; i da je Mesih Isa, sin Merjemin, Allahov rob i poslanik.

- Svjedočim da nema božanstva osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i poslanik i da je Mesih Isa, sin Merjemin, Allahov rob i poslanik. Donio je radosnu vijest o vjerovjesniku Muhammedu. Ovo je moj najsretniji dan. Otići ću ocu i obradovati ga.

 

Dječak sav radostan odjuri ocu svećeniku: „Oče, oče, spoznao sam istinu! Arapi žive u Americi, muslimani žive u Americi! Gledao sam Kur'an i vidio da spominje isto što i Evanđelje. Prihvatio sam islam. Oče, ja sam sada musliman. Hajde, prihvati i ti islam kao i ja, moraš slijediti vjerovjesnika kog je Isus najavio u Evanđelju!“ Svećenika kao da je ošinula munja. Dohvatio je sina i uvukao ga u sobu. Zatvorio ga je u tom sobičku i uskratio mu blagost, zahtijevajući isto i od drugih ukućana. Tako ga je držao više nedjelja. Donosili su mu hranu i piće, a zatim ga ponovo zatvarali.

 

Kada se pobojao da bi vlasti mogle saznati, nakon što se škola, u koju je dječak išao, počela raspitivati o njegovom odsustvu, i poslati ga u zatvor, odlučio je svoje dijete poslati roditeljima u Tanzaniju u Africi. Rekao je ocu da se ne odnosi blago i milostivo prema dječaku, a ako bude bilo potrebno da ga čak i ubije. U Africi ga neće niko tražiti. Dječak je otputovao u Tanzaniju, ali nije zaboravio islam. Počeo je tragati za Arapima i muslimanima dok nije našao džamiju. Ušao je i ljudima unutra ispričao šta mu se dogodilo.

 

Oni su se sažalili i počeli ga podučavati islamu, ali je njegov djed to otkrio. Uzeo ga i zatvorio kao što je to uradio i njegov otac, a zatim ga i mučio. Nije uspio dijete odvratiti. Zbog toga mu je pooštrio uvjete zatočeništva i mučenja.

 

Na kraju ga se želio osloboditi, te mu je u hranu stavio otrov. Međutim, Allah mu se smilovao. Kada je pojeo malo hrane, osjetio je bolove u crijevima i stomaku, te je to povratio. Zatim je pobjegao preko balkona i bašče i brzo otišao u džamiju. Džematlije su mu pružile neophodno liječenje, te ga je tako Uzvišeni Allah spasio. Nakon toga, dječak je zatražio da ga zaštite. Kasnije su ga prebacili u Etiopiju. Zaslugom ovog dječaka, desetine Etiopljana je prihvatilo islam.

 

- Šta, njegovom zaslugom je desetine ljudi prihvatilo islam?

Ebu Muhammed me je upozorio da, ako želim čuti priču do kraja, da šutim.

- Dječak mi je rekao: ,,Muslimani su se pobojali za mene, pa su me poslali u Južnoafričku Republiku, i sada sam ovdje. Prisustvujem predavanjima učenjaka i da'vetskim aktivnostima gdje god se nađem. Pozivam ljude islamu… Ovo je vjera istine, prirode, vjera koju nam je Allah naredio da slijedimo, posljednja vjera, vjera o kojoj je Isa, a.s., donio radosnu vijest da će nakon njega doći vjerovjesnik Muhammed i da ga svi trebaju slijediti.

 

Kada bi kršćani slijedili ono što je došlo u istinskom kršćanstvu, uspjeli bi i na ovom i na Budućem svijetu. Ovo poručuje Evanđelje koje nije iskrivljeno i koje sam ja našao u crkvenoj biblioteci u Čikagu. Uzvišeni Allah me je uputio na ovaj stih prvom stranicom koju sam otvorio i prvim redom koji sam pročitao. U ovoj knjizi sam pročitao: ,Mesih je rekao: 'Arapski vjerovjesnik će doći nakon mene i njegovo ime je Ahmed'“ ,,.Gospodaru, kako si Milostiv, kako si Veličanstven! Uputio si me odakle se i ne nadam, jer sam ja sin svećenika koji ovo negira!''

 

- Doktore, moje oči su zasuzile dok sam slušao to dijete. To je keramet… U tim godinama! Uzvišeni Allah ga je uputio kerametom koju ne mogu oslikati. Prešao je tolike prostore bježeći sa svojom vjerom. Poslušao sam ga, rukovao se s njim i poljubio ga. Rekao sam mu da će Allah, akobogda, preko njega dati veliko dobro. Dječak me je ispratio i vratio se u džamiju. Nisam zaboravio ono lice obasjano svjetlom i imanom, lice tog dječaka koji je sebe nazvao Muhammedom.

 

Ja sam se tada obratio Ebu Muhammedu:

- Čovječe, ostavio si utjecaj na mene! To je neobična priča. Probudio si mi želju da se vidim s tim dječakom.

Nisam ni završio, a službenik nas obavijesti da zauzmemo mjesta, jer uskoro slijećemo na pariški internacionalni aerodrom Šarl de Gol. Sjeo sam na svoje mjesto i ponavljao Allahove riječi: Ti ne možeš uputiti onoga koga ti hoćeš, već Allah upućuje onoga koga On hoće.

 

Kasnije sam otputovao u Južnoafrièku Republiku. Slika dječaka Muhammeda je i dalje bila u mojim mislima. Raspitivao sam se za njega, ali mi je rečeno da je otišao u drugi grad pozivati ljude u Allahovu vjeru. Puno sam želio se sresti s njim, i jednog dana, ako nam Allah dadne dug život, sresti ću se. Želite li se i vi sresti s njim?

10.06.2009.

KADA MELEKI UMIRU

Kada meleki umiru

'
Kada Uzviseni Allah naredi meleku Israfilu da puhne u rog ( a Israfil je ogroman melek, njegova krila dosezu i do istoka i do zapada, njegove noge su 500 godina ispod sedmog sloja Zemlje, a sedmi kat nebesa je njemu do koljena) zatresce se Zemlja sa svih njezinih strana, sva stvorenja ce pomrjeti, cak i meleci na sedmom nebu, ostace samo meleci Dzibril, Mikail, Israfil i Melek Smrti, pa ce Allah dz.s. narediti Meleku Smrti da usmrti ova tri meleka, i kada ih....

Melek Smrti usmrti, upita ce ga Allah swt "Ko je jos ostao?" Pa ce Melek Smrti odgovoriti: " O Gospodaru, Ti znas da je ostao samo Tvoj slabasni rob, Melek Smrti." Pa cemu Allah, swt, reci: "Sad ces ti kusati ono sto su drugi kusali od tebe, okusices smrt. Otidji izmedju Dzenneta i Dzehennema i umri!" Pa ce Melek Smrti pustiti takav krik pri svojoj smrti, da Allah, dz.s., nije usmrtio ranije sva stvorenja, svi bi tada pomrli od tog strasnog krika.

Ostace nebesa i Zemlja prazna od meleka, dzinna i ljudi, pa ce Allah, dz.s., pogledati na dunjaluk i reci ce: "O dunjaluce, gdje su tvoji stanovnici, gdje su brda, gdje su rijeke, gdje su blagodati, gdje su vladari i njihovi sinovi, gdje su silnici i sinovi silnika, gdje su oni koji su jeli Moju nafaku i uzivali u Mojim blagodatima a obozavali druge umjesto Mene?" I reci ce Uzviseni: " Kome je danas vlast?" Pa kad ne dobije ni od koga odgovor, jer nema nikog drugog, osim Allaha, dz.s., odgovori ce Allah: " Allahu jedinom i svemocnom."

Preuzeto sa predavanja: "Dan kada ce Zemlja vijesti svoje kazivati" - predavac: Abdussamed Busatlic

10.06.2009.

STAVLJANJE I VJEŠANJE HAMAJLJA NA DJECU

Pitanje: Običaj je kod nas da kada se nekome rodi dijete da mu se ispišu dove i ponešto iz Kur'ana, te se to zaveže za plećku ili vrat djeteta, i doista dijete biva u očitom duhovnom rahatluku (spokoju, miru), pa da li je to dozvoljeno?

Odgovor: Vješanje i kačenje zaštite i zapisa na odrasle ili djecu nije dozvoljeno, jer je to vješanje talismana, a Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je zabranio vješanje talismana. A ako su ti talismani vradžbine, amuleti ili je na njima ispisan govor nerazumljivog značenja, ili imena šejtana ili džina ili nepoznata imena ili nešto drugo, to je onda zabranjeno- haram, jer to ruši akidu-vjerovanje, i apsolutno vodi ka širku po konsenzusu-idžmau svih muslimana. Ali ako su ti talismani (zapisi) iz Kur'ana, ili iz šerijatom propisanih dova, ispravnije je  mišljenje učenjaka, da ni takvo vješanje nije dozvoljeno, jer njihovo vješanje vodi ka vješanju onog što nije dozvoljeno, a ako se otvore vrata tome ljudi će to proširivati, pa će vješati i ono što nije dozvoljeno. S druge strane, vješanjem Kur'ana na dijete mi ponižavamo Kur'an, jer se djeca ne mogu čuvati od odlaska u nužnik, i od prljavštine (nedžaseta) i drugog, i ako bi se na djecu vješao Allahov govor, time bi se obezvrijedio, te stoga vješanje tih stvari nije dozvoljeno. A to što se time postiže duševni rahatluk ili izlječenje od bolesti, to ne upućuje da je to  dozvoljeno, jer je možda duševno olakšanje ili izlječenje bolesti poslije vješanja tih stvari, potrefilo Allahovu odredbu i određenje, a oni misle da je to radi vješanja. Kad je moguće da to bude i sa strane istidradža-prepuštanja ili kazne kako bi zapali u još veće zlo. Otuda kažemo da postizanje cilja čovjeka koji čini ove stvari, koje nisu propisane, ne upućuje na njihovu dozvoljenost, jer je to ili s strane istidradža, kazne ili je to potrefilo Allahovu odredbu, a to nema veze s vješanjem tih stvari, za koje ljudi misle da je zbog kačanja i time bivaju iskušani. 

(Multeka min fetava Šejh Salih Fewzan - 1/166-167)

09.06.2009.

OD SVEĆENIKA DO DAIJE

Abdullah Muhammad al-Faruk

Kao prijasnji svecenik jedne krscanske crkve, osjecam svojom duznoscu da osvijetlim put onima koji i dalje lutaju po tami. Nakon sto sam prihvatio Islam osjecam potrebu da pomognem onima koje sunce Islama do sada nije ogrijalo.

Zahvaljujem se svemocnom Allahu koji mi se je smilovao i koji je omogucio da saznam ljepotu islama onkavog kakvog ga je ucio poslanik Muhammed saws i njegovi sljedbenici koji su bili na pravom putu. Samo Allahovom miloscu covjek dobija pravu uputu i mogucnost da slijedi pravi put, koji vodi do uspjeha na ovom i na buducem svijetu.

Zahvaljujem se Allahu za njegovu dobrotu koju mi je ukazao, kada mi je omogucio da upoznam Sejha Abdullah bin Abdulaziza bin Baz-a, koji mi je pomogao da prihvatim Islam. Neprocijenljivo je znanje kojim me je on na halkama naucio. Bilo je mnogo ljudi koji su mi pomogli znanjem i ohrabrivanjem. Da ne bih nekoga izostavio, ne bih nikoga poimenice spominjao. Suvisno je reci da zahvaljujem Svemocnom! Allahu, za svakog brata i sestru, za koje je On dozvolio da igraju odredjenu ulogu u mome saznavanju i mome prelasku na Islam.

 

Molim Allaha da ovo kratko izlaganje bude od koristi svima nama. Nadam se da ce krscani uvidjeti cudna vjerovanja koja preovladavaju u krscanstvu. Odgovori na probleme krscanstva ne mogu biti nadjeni u samim krscanima; oni su, sta vise, uzroci tih problema. Islam je rjesenje problema od kojih pati krscanstvo, kao i problema sa kojim se susrecu takozvane "vjere". Da nas Allah sve uputi i nagradi nas shodno nasim namjerama.

Abdullah Muhammad al-Faruk at-Ta'if

Kao malo dijete odgajan sam sa dubokim strahom od Boga. Crkva je vec tada postala dio moga zivota; djelomicno sam odgajen od moje bake, koja je bila protestantski fundamentalist. Vec do seste godine sam poznavao sve blagodati koje ce me cekati u dzennetu ako budem dobro dijete, i kazne u dzehennemu koje su ocekivale djecu koja su bila neposlusna. Moja baka me je ucila da c! e svi lazovi ici u vatru dzehenemsku gdje ce zauvjek goriti.

Moja majka je radila na dva posla. Samim tim nije imala puno vremena za nas, ali uvjek me je podsjecala na ono cemu me je moja baka ucila. Moj mladji brat i starija sestra nisu bas tako uzimali za ozbiljno upozorenja koja se ticu ahireta, kao sto je sa mnom to bio slucaj. Sjecam se kada bih vidio pun mjesec, koji je imao crvenkastu boju, da sam poceo plakati, jer je to jedan od znakova Sudnjeg Dana, da ce mjesec biti crven kao krv.

Kao osmogodisnjak imao sam takav strah od tih znakova Sudnjega Dana, da sam imao kosmare. Nasa kuca stajala je blizu ceste kojom su prolazili kamioni. Ni zeljeznicka pruga nije bila plaho udaljena. Sjecam se da su me buka i sirena lokomotive cesto budili, pa sam cesto pomislio da sam vec umro ida sam ponovo prozivljen, nakon sto je u trubu puhnuto .( od meleka Israfila, koji ce naglasiti ozivljenje op.p. ).

Ova ucenja su se urezala u moju glavu, kombinacijom usmenih u! cenja i citanjem djecijjih biblijskih knjiga.

Svake nedjelje smo isli u crkvu, odjeveni u nasa najbolja odijela. Nas djed nas je vozio do crkve. U crkvi smo uvjek ostajali dugo; dolazili bismo oko 11 sati ujutro i odlazili kuci oko 3 sata popodne. Sjecam da sam ponekad na bakinom krilu zaspao od umora. Moj djed nije isao u crkvu; on je bio djelomicno nepokretan od infarkta kojeg je prezivio. Ovaj period vremena je bio jedan od najvaznijih u mome razvoju.

Povratak krscanstvu

Cinjenica da ne moram ici u crkvu za mene je pretstavljala olaksanje, ali sa vremena na vrijeme sam osjetio potrebu da idem tamo. Sa 16 godina poceo sam ici u crkvu, u kojoj je otac moga prijatelja bio svecenik. To je bila mala crkva, u kojoj jedini clanovi su bili porodica mog prijatelja, ja i jos poneki drugar iz skole. Nakon nekoliko mjeseci crkva je bila zatvorena.

Nakon sto sam zavrsio gimnaziju i krenuo na studiranje, poceo sam ponovo sa vjerskim aktivnostima. Intenzivno ! sam se udubio u protestantska ucenja. Nakon nekog vremena sam bio ponovo pokrsten i "ispunjen sa Svetim Duhom", kako se je to tada zvalo. Na univerzitetu sam ubrzo postao "ponos crkve". U mene su svi polagali nadu, i ja sam bio sretan da sam opet "na putu do spasa".

U crkvu sam isao, cim su se vrata otvorila. Ponekad danima i heftama nisam dizao glavu od studiranja biblije. Isao sam na predavanja koja su drzali krscanski ucenjaci. Sa dvadeset godina sam postao krscanski svecenik.

Poceo sam da drzim mise i postao sam veoma poznat. U svojima stavovima bio sam izuzetno iskljuciv; bio sam uvjerenja da niko ne moze biti spasen ako se ne prikljuci mojoj krscanskoj zajednici. Smatrao sam svakoga izgubljenim ko ne hodi istom stazom kao i ja. Bio sam ubjedjen da Isus Krist ( neka je Allahov mir na njega ) i Svemocni Allah jedno te isto. Tadasnja krscanska zajednica u kojoj sam ja bio nije vjerovala u trojstvo; nego da je Isus ( neka je Allahovom mir na njega ), bio i Otac! i Sin i Sveti Duh. Ovo ucenje ni sam nikada nisam shvatio.

Ja sam postovao odijevanje zene i pobozno ponasanje ljudi. Svidjalo mi se i to sto su zene morale biti odjevenje u odjecu koja je ih je pokrivala. Zene nisu "mazale" svoja lica sa sminkom i nosile su se kao prave prestavnice Krista. Bio sam ubjedjen, bez imalo sumnje, da sam konacno nasao pravi put do vjecne srece.

Bio sam spreman raspravljati sa bilo kojim drugim iz drugih krscanskih sekti, koji su imali druga nazorja, i sa svojim znanjem iz Biblije sam im mogao "zatvoriti usta". Iako sam se osjecao sigurnim na pravom putu, dio mene je jos uvjek trazio. Osjecao sam da mora biti veca istina od ove.

Kada sam bio sam, molio sam se Bogu da me vodi pravoj vjeri, i da mi oprosti ako sam gdje zgrijesio.

Nikada nisam imao kontakta sa muslimanima. Jedini ljudi koji su za sebe tvrdili da su muslimani, bili su sljedbenici Elijah Muhammeda, tzv. "Black Muslims" . U periodu kasnih sedamdesetih vodja ! ove grupe, Louis Farrakhan, je htio da osnazi pokret. Jednom sam otisao da ga slusam, i to je bio dozivljaj koji je potpuno promjenio moj zivot. Nikada u zivotu nisam cuo drugog crnca kako prica na nacin kako je to on cinio. Odmah sam htio da ugovorim sastanak sa njim i da ga pokusam okrenuti u svoju vjeru. Volio sam misionarstvo, nadajuci se da mogu naci ljude koje se daju spasiti od dzehennemske vatre -bez obzira ko bili.

Nakon sto sam zavrsio univerzitet, poceo sam da radim kao svecenik cjelo vrijeme. Sljedbenike Elijaha Muhammeda sam gledao sa postovanjem jer su pokusavali da oslobode crnog covjeka od zala koja su ga unistavala. Poceo sam da kupujem njihovu literaturu, s ciljem da ih na taj nacin pomognem i sa nadom da otpocnem sa njima razgovor. Posjecivao sam njihova predavanja da saznam u sta oni vjeruju. Koliko god oni bili iskreni nisam mogao da prihvatim ideju da je Bog crnac - ono u sta su oni vjerovali. Nisam se sa njima slagao, kako su izopacili Bibliju ! da bi neka svoja misljenja potvrdili. Bibliju sam dobro poznavao, smetalo me je to kako oni je tumace na svoj nacin. Ja sam bio posjecivao skole gdje se je Biblija ucila i posato sam prilicno poznat u tim krugovima.

Nakon sest godina preselio sam se u Texas. Tamo sam postao clan dvije crkve. Svecenik jedne od njih je bio mlad, neiskusan i nije bio mnogo ucen. Moje znanje o krscasnkim knjigama je u to vrijeme bilo vec neizmjerno; bio sam opsjednut ucenjem Biblije. Moje znanje je bilo vece od znanja tog svecenika, ali kao znak postovanja prikljucio sam se crkvi u drugom gradu, gdje sam mogao nauciti jos vise. Ovaj drugi svecenik je bio veoma ucen. On je bio izvrstan ucitelj, ali imao je neke ideje koje nisu bile u skladu sa ucenjem moje grupe. Takodje je zastupao neke liberalnije poglede, ali sam i dalje volio ici na njegova predavanja.

Ubrzo sam naucio najvazniju lekciju moga krscanskog zivota, a to je da "nije zlato sve sto sja". Uprkos vanjskom izgledu, zlo se j! e ugnjezdilo u mjesto u kojem ga ne bih nikako pretpostavljao - u crkvi. Ova zla su me ponukala da o nekim stvarima dobro razmislim i onda sam poceo da proispitujem ucenja kojim sam se bio posvetio.

Dobro dosli u stvarni svijet crkve

Ubrzo sam shvatio da velika ljubomora vlada unutar crkvene hijerarhije. Stvari su bile drugacije od onih na koje sam ja bio navikao. Zene su se nosile na nacin, za koji sam ja mislio da je sraman. Ljudi su se oblacili sa ciljem samo da privuku paznju drugog pola. Uvidio sam da na prvom mjestu crkvinih aktivnosti, su uvjek stajale novac i pohlepnost. Receno mi je ako crkva nejma odredjeni broj clanova, da ne trebam gubiti vrijeme sa misama, jer necu dobiti dovoljno novcane nadoknade za to. Ja sam odgovorio da ja ne radim za pare, i da cu nastaviti drzati mise, cak i ako budem samo jedan clan prisutan, da me slusa. Ovo je izazvalo smutnju.

Postalo mi je jasno da pare, moc i polozaj su za njih bili vazniji nego ucenje o Bibliji.! Posto sam Bibliju dobro proucio, znao sam da u njoj ima gresaka, proturjecnosti i izmisljotina.

Smatrao sam da je vrijeme da se ljudima iznese istina o Bibliji. Ali to iznosivanje istine smatralo se je sejtanskim poslom. Uprkos tome poceo sam javno da postavljam pitanja mojim uciteljima, na koja niti jedan od njih nije imao odgovor. Niti jedan od njih nije mogao objasniti kako je Isus mogao u isto vrijeme da bude i Otac i Sin i Sveti Duh. Kako su to troje u isto vrijeme mogli biti i troje i jedno. Nekoliko svecenika mi je priznalo, da ni o sami nisu to mogli razumjeti, ali su rekli da se od nas trazi da jednostavno u to vjerujemo.

Slucajevi bluda i zinaluka nisu nikada sankcionisani. Neki svecenici su bili na drogama, unistavajuci tako svoje zivote i zivote svojih porodica. Vodje nekih crkava su bili homoseksualci. Cak ih je bilo koji su cinili blud sa mladim kcerkama od clanova crkve. Kada se sve ovo uzme u obzir, onda nije zacudjavajuce, da moji pokusaji da do! bijem prave odgovore su bili osudjeni na propast. To se je promjenilo kada sam prihvatio jedan posao u Saudijskoj Arabiji.

Novi pocetak

Nedugo nakon sto sam dosao u Saudijsku Arabiju, vidio sam razliku u nacinu zivota muslimana. Oni su se razlikovali od sljedbenika Elijaha Muhammeda, u toj mjeri da su muslimani bili svih boja koze i razlicitih nacionalnosti. Ubrzo se je u meni probudila zelja da vise saznam o ovoj vjeri.

Bio sam odusevljen zivotom Bozjeg poslanika s.a.w.s. Trazio sam knjige od jednog muslimana koji je bio aktivan u da'wi. Koliko god knjiga sam zazelio on mi je ih dao. Svaku od njih sam procitao. Kada sam dobio Kuran, procitao sam ga nekoliko puta za cetiri mjeseca. Svaki put kada sam imao pitanje, dobivao sam zadovoljavajuce odgovore.

Svidjelo mi se i to da niko od muslimana se nije hvalio svojim znanjem. Ako neko od njih nije znao odgovor, rekao mi je jednostavno da sada ne zna, i da ce pitati nekoga ko zna. Sljedeci dan su mi uvjek ! donosili zeljene odgovore. Primjetio sam kako skromnost igra jednu veliku ulogu u zivotu ovih ljudi.

U Islamu mi je se svidjelo i to sto zene, moraju biti pokrivene " od glave do pete", kao i cinjenica da nejma nikakve hijerarhije, i to sto se niko nije borio ni za kakvu "stolicu".

Sve ovo je bilo lijepo, ali kako mogu da odbacim vjerovanje koje sam imao od samog djetinjstva? Sta je sa Biblijom?

Znao sam da se u njoj nalazi i istine, iako je bezbrojan put mjenjana i ispravljana.

Onda sam dobio video kasetu sa raspravom izmjedju Sejha Ahmeda Didata i svecenika Jimmy Swaggarta.

Nakon sto sam je pogledao do kraja odmah sam postao musliman.

Otisao sam Sejhu Abdullahu ibn Abdulazizu bin Bazu, da javno obznanim moju pripadnost Islamu. Tu sam dobio savjete, kako da se pripremim na daljem putu Islama. To sam dozivljvao kao pravo rodjenje iz tame u svijetlost. Pitao sam se kako ce krscani koje sam znao, reagovati na moj prelazak na Islam. Nije ! dugo potrajalo, pa sam i to saznao. Nakon sto sam se vratio u SAD, bio sam kritikovan za moju "nepostojnost u vjeri". Lijepili su mi mnoge naljepnice - od "otpadnika" do "izdajnika".

Takozvani "crkveni poglavari" su zabranili svojim clanovima, da me spominju u svojim molitvama. Iako je bilo malo cudno, to me nije nimalo smetalo. Bio sam jako sretan da mi je Svemocni Allah ukazao na pravi put, da sve ostalo nije bilo vazno.

Sada sam htio da budem vjeran i dobar musliman, kao sto sam bio takav kao krscanin. I to je u prvom redu znacilo - ucenje. U islamu nejma niko monopol na znanje - svako ko ima volju i upornosti je u stanju da nauci koliko hoce. Dobio sam prevod od Sahih Muslima kao hediju od mog ucitelja Kur'ana. Tada sam shvatio neophodnost ucenja o zivotu, izrekama i djelima Muhammeda saws. Koliko god sam hadisa mogao da nadjem na engleskom, ja sam iz proucavao. Shvatio sam da moje znanje o Bibliju mogu iskoristiti u pozivanju u Islam krscana.

Zivot je ze mene dobio novi smisao. Jedna od centralnih saznanja mojeg novog zivota kao musliman, je bilo, da se zivot na ovom svijetu mora iskoristiti kao priprema za sljedeci svijet. Novo za mene je bilo da ce covjek biti nagradjen, cak i za svoje namjere. To stoji u oprecnosti krscanskom ucenju, gdje se kaze da je "put do pakla poplocan dobrim namjerama". Prema tome uvjek si na gubitku. Ako ucinis grijeh onda se moras ispovjediti popu, pogotovo ako se radilo o teskom grijehu kao sto je zinaluk. U krscanstvu se covjek sudi shodno njegovim djelima.

Sadasnjost i buducnost

U jednom razgovoru kojeg sam obavio sa "Al- Madinah" novinama, upitan sam o mojim sadasnjih aktivnostima i planovima za buducnost. Za sada imam cilj, da naucim arapski jezik, i da nastavim sa trazenjem znanja, da sto vise saznam o Islamu. Ukljucen sam na da'wetskom polju. Posebno se obracam nemuslimanima koji imaju krscansku pozadinu. Ako me Allah Svemocni pozivi, nadam se da cu napisati vise na te! mu o uporednim vjerama.

Duznost svakog muslimana je da prosiri znanje o Islamu. Kao jedan koji je ulozio dosta vremena u ucenju Biblije, osjecam se duznim da prenesim ljudima znanje o greskama, bajkama i izmisljotinama koje se nalaze u toj knjizi u koju vjeruju milioni ljudi.

Jedno od najvecih zadovoljstava mi priprema cinjenica, da ne moram puno se zamaravati oko diskusije sa krscanima, jer sam ja sam bio ucitelj koji je ucio metode diskutovanja koje oni sada koriste. I u isto vrijeme poznajem brojne argumente, koje su nama, svecenicima, bile zabranjene da ih koristimo ili da ih sirimo.

Moje dove upucujem Allahu, da nam oprosti nase neznanje i da nas uputi na put koji vodi do dzenneta. Sva hvala pripada Allahu. Neka su Allahov mir i blagoslov na Njegovog zadnjeg poslanika Muhammeda saws, na njegovu casnu porodicu, njegove ashabe i na one koji slijede uputu.
09.06.2009.

UVEJS EL-KARENI I OMER IBN EL-HATTAB

Uvejs el-Kareni i Omer ibn el-Hattab u razgovoru i suzama - savršen primjer skromnosti

Omer ibn el-Hattab, r. a., obavljao je hadž sa narodom 23. godine poslije Hidžre, malo prije nego što je poginuo kao šehid, tokom kojeg je tražio čovjeka s kojim je želio da se susretne. Popeo se Omer, r. a., na vrh brda, i odozgo gledajući sve hadžije (hodočasnike) glasno povikao: “O hadžije iz Jemena, nalazi li se među vama čovjek po imenu Uvejs?

 

Podigao se starac duge brade, iz Karena, te rekao: “Vođo pravovjernih, mnogo se raspituješ za toga Uvejsa, no među nama nema nikog po tome imenu, osim mojeg bratića kojeg zovu Uvejs. Ja sam mu amidža, a on je beznačajan i bezvrijedan među nama, nepoznat, najsiromašniji i takvog stanja da nije vrijedan da ti ga spominjemo. Omer, r. a., je ušutio (kao da je za njeg nezainteresiran), a zatim upitao: “O, šejhu (starče), a gdje ti je taj bratić o kojem govoriš? Da li je on sa nama u Meki?” “Da, vođo pravovjernih”, odgovorio je starac, “sa nama je u Meki, ali on čuva naše kamile u blizini Arefata.”

 

Omer ibn el-Hattab i Ali ibn Ebi Talib su uzjahali na magarce, izašli iz Meke i zaputili se ka Arefatu da ga traže. Našli su ga u pohabanoj vunenoj odjeći gdje klanja pod stablom, s pogledom na mjesto sedžde, s rukama na prsima, a deve oko njeg’. Omer, r. a., je rekao Aliji, r. a.: “Oče Hasanov, ako na dunjaluku postoji Uvejs el-Kareni, ovo je on, jer su ovo njegova svojstva. Sjahali su i požurili da se susretnu s njim. Osjetivši njihovo prisustvo, skratio je namaz, proučio Et-tehijjatu i predao selam. Njih dvojica su mu se približili i pozdravili: esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu, a Uvejs uzvratio na isti način.

 

Omer, r. a., ga je upitao: “Ko si ti?” Odgovorio je: “Pastir i narodni najamnik.” “Ne pitam te za to”, reče Omer, r. a., već kako se zoveš?” “Ko si ti, Allah neka ti se smiluje?” Rekao je: “Ja sam Abdullah (Allahov rob) i sin svog ummeta (naroda).” Oni su mu rekli: “Mi znamo da su svi na nebesima i na Zemlji Allahovi robovi. Zaklinjemo te da nam kažeš ime kojim te je nazvala majka tvoja.” Rekao je: “Pa šta vas dvojica želite od mene? Ja sam Uvejs ibn Abdullah.” Omer, r. a., je uzviknuo: “Allahu ekber! Neophodno je da nam pokažeš mjeso ispod tvog lijevog ramena.” Upitao ih je: “Zašto vam to treba?” Nato je Alija, r. a., rekao: “ Poslanik, s.a.v.s., nam te opisao, pa smo primijetili ta svojstva kod tebe, a on nas je obavijestio da se pod tvojim lijevim ramenom nalazi bijeli sjajni biljeg veličine jednoga dirhema ili dinara, pa želimo da to vidimo.” Uvejs im je tada pokazao dio ispod svog lijevog ramena.

 

Kada su Alija i Omer, r. a., ugledali bijeli sjajni biljeg, natjecali su se ko će ga prvi poljubiti i rekli su: “O Uvejse, naš Poslanik, s.a.v.s., naredio nam je da ti prenesemo njegov selam, i naredio nam je da te zamolimo da za nas tražiš oprosta, pa ako to učiniš, Allah neka ti se smiluje, i rekao nam je da ćeš ti biti prvak tabiina (generacija nakon generacije Poslanikovih ashaba) kao i da ćeš se zauzimati za mnoge na Sudnjemu danu.”

 

Uvejs je žestoko zaplakao a zatim rekao: “Nadam se da je to neko drugi a ne ja.” Ali, r. a., je rekao: “Mi smo se uvjerili da si ti taj, u to nema sumnje, pa moli Allaha za nas, Allah ti se smilovao, dovom dobročinitelja.” Uvejs je odgovorio: “Ne upućujem dove specijalno za sebe niti za bilo koga od sinova Ademovih, već za sve vjernike i vjernice, muslimane i muslimanke, na kopnu i na moru, u tmini noći i danju. No, ko ste vas dvojica, Allah vam se smilovao? Ja sam vas obavijestio o sebi, ali ne želim da iko od ljudi zna o tome.” Ali, r. a., je rekao: “Ovo je vođa pravovjernih, Omer ibn el-Hattab, r. a., a ja sam Ali ibn Ebi Talib.

 

Uvejs je od radosti skočio na noge, zagrlio ih, poljubio i izrazio dobrodošlicu, kazavši: “Neka vas Allah nagradi u ime ummeta.” “I tebe neka Allah nagradi”, odgovoriše. Uvejs zatim reče: “Zar ja ovakav da tražim oprosta za vas?!” “Da”, rekoše, “nama je to potrebno od tebe, pa uputi dovu specijalno za nas.” Uvejs je podigao glavu, moleći: “Moj Allahu, ova dvojica kažu da me vole u ime Tebe i traže da se molim za njih, pa im oprosti grijehe i učini ih od onih za koje će se zauzimati njihov Poslanik Muhammed, s.a.v.s.” Omer, r. a., reče: “Ostani tu, Allah ti se smilovao, dok odem u Meku i donesem ti dio svoje opskrbe i svoje odjeće, jer vidim da ti je odjeća stara i pohabana. Sutra ćemo se, ako Bog da, naći na istom mjestu.”

-2-

Uvejs reče: “O vođo pravovjernih, sastanka između mene i tebe neće biti, a niti se od danas poznajemo.” “Šta ću uraditi sa nafakom (hranom) i odjećom? “Ovaj moj ogrtač i odjeća od vune, zar mislite da bih to zamijenio sa nečim drugim? Pa moje sandale zakrpljene, kada ću poderati? A ova četiri dirhema, koja sam zaradio čuvajući deve, šta mislite, kada ću ih potrošiti (pojesti)?”

 

“O vođo pravovjernih, preda mnom je prepreka koju će moći savladati siromašni i mršavi (slabunjavi), pa olakšaj, o oče Hafsin, Allah ti se smilovao, dunjalučko izobilje je obmana (vreća bez dna), kratkotrajno je i prolazno. Ko osvane opterećen dnevnim brigama, razmišljat će o sutrašnjem danu, a ko je opterećen brigama za sutrašnji dan, srce će mu biti vezano za cijelu sedmicu, a čije srce je opterećeno zbivanjima sedmicu unaprijed, neće se odreći ni mjeseca, potom će čeznuti za godinom, a kraj (smrt) mu je bliži od njegovih nada i ispunjenja planova. Ko se sustegne od dunjalučkog izobilja, sutra će naći što želi kod Svemogućeg, u džennetskim perivojima punim svakojakih plodova i svega što se poželjeti može i što um pojmiti ne može.”

 

Čuvši ovo, Omer, r. a., svojim bičem je udario o zemlju i glasno povikao: “Kamo sreće da Omera majka nije ni rodila i da nerotkinja nije izliječena.” Uvejs reče: “Vođo pravovjernih! Idite vi svojim putem a ja ću svojim.” Tako Uvejs ode goneći kamile pred sobom, a Omer i Alija, r. a., su gledali za njim dok ga nisu izgubili iz vida. Njih dvojica su se uputili ka Meki.

 

Hadis koji govori o vrijednosti Uvejsa el-Karenija, kao i ako bi se on zakleo Allahom, Allah, dž. š., bi mu zakletvu ispunio, te da je Poslanik, s.a.v.s., rekao Omeru: “Ako mogneš da ga zamoliš da traži oprosta za tebe, učini to”, je vjerodostojan i nalazi se u Sahihu Muslimovom i drugim izvorima.

 

S arapskog preveo i pripremio Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 29.05.2009. god.

 

POUKA  1: “Ma šta da ti činio i ma šta iz Kur’ana učio, kakav god posao da vi činite, Mi nad vama svjedoci smo, dok god se vi time bavite! Od tvoga Gospodara nije skriveno ništa ni na Zemlji ni na nebu ni koliko trun što je. I nema ništa ni manje od toga ni veće od toga, a da nije u Jasnoj Knjizi. Nema straha za Allahove prijatelje, oni ni za čim tugovati neće. A oni koji vjeruju i koji se Allaha boje, takvima radost pripada i na Ovome i na Onome Svijetu, i nema toga ko će Allahove Riječi izmijeniti. Njima će to uspjeh veliki biti.” (Kur’an, sura Junus, 61-64)

 

POUKA  2: Ebu Hurejre, r. a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Od Svojih stvorenja, Uzvišeni Allah najviše voli ona čista, nepoznata i nevina; one čije glave nisu počešljane, čija su lica prašnjava i stomaci prazni; one kojima nije dozvoljeno ući u prostorije vladara i kraljeva; one kojima se odbija ako zaprose kakvu bogatu djevojku. Ako su odsutni, niko za njih neće pitati, a kada se pojave, nikome neće biti pravo što ih vidi; kada se ovi ljudi razbole, niko ih ne posjećuje, a kada umru, niko im na dženazu (sprovod) ne dolazi.” Tada je Poslanik, s.a.v.s., upitan: “Kako možemo upoznati nekoga od njih, Allahov poslaniče?” Poslanik, s.a.v.s., odgovori: “Takva je osoba Uvejs el-Kareni.” Ashabi (prijatelji Muhameda, s.a.v.s.) upitaše: “Ko je Uvejs el-Kareni.” Muhammed, s.a.v.s., odgovori: “Osoba širokih bionjača, širokih prsa, ravnomjerno građenoga tijela. Brada mu je uvijek blizu grudi, oči usmjerene na mjesto činjenja sedžde, desnu ruku drži na lijevoj, uči Kur’an i stenje. Odjeća mu je prljava, za njega niko ne mari. Nepoznat je na Zemlji ali na nebesima dobro poznat. Zakune li se Allahom, Allah će mu sigurno ispuniti zakletvu. Pod lijevim ramenom ima bijelu sjajnu tačku. Na Sudnjemu danu reći će se Allahovim robovima: ‘Uđite u Džennet (Raj)’, a Uvejsu će se reći: ‘Stani tu da se napravi prekid.’ Allah će mu tada dozvoliti da se zauzme za veliki broj ljudi, onoliko koliko ima plemena Rebi’a i Mudar. Omere i Alija, ako ga sretnete zamolite ga da zatraži od Allaha oprost za vas; Allah će vam tada sigurno oprostiti.”

 

POUKA  3: Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Uzvišeni Allah ne gleda na vaš izgled (na vanjski lik) i porijeklo, niti na vašu imovinu i bogatstvo, nego gleda vaša srca (iman/vjeru) i vaša djela.”

09.06.2009.

KLANJAŠ LI SABAH-NAMAZ?

Ezan! Milozvučne i veličanstvene riječi. Slušamo ih svaki dan pet puta. Znaš li njihovo značenje, njihovu poruku? Pitaš li se kome su one namijenjene? Da li je ezan samo za imame, mujezine i šačicu istih vjernika, ili i za mene, i tebe i sve nas? Nekada su i nemuslimani zastajali u hodu i prestajali raditi za vrijeme ezana. A ti, šta je sa tobom? Tvrdiš da si vjernik, musliman. Niko u to i ne sumnja, ali znaš li šta treba uraditi kada čuješ ezan? Zvati se muslimanom znači imati određene obaveze prema Allahu, dželle šanuhu, a za svoju korist, dunjalučku i ahiretsku. Ezan je poziv Uzvišenog Allaha na namaz, upućen svim muslimanima koji su pri pameti, te im je dužnost svima da se odazovu. Uzvišeni Stvoritelj kaže u Kur’anu: “Ti namaz klanjaj kad Sunce s polovine neba krene, pa do tmine noći, i namaz zorom klanjaj! Doista, namaz u zoru mnogi posvjedočuju!” (El-Isra’,78)

 

Koliko muslimana klanja sabah-namaz? Mislite li da je sabah-namaz težak? Da li nam je Uzvišeni Allah naredio sabah-namaz da nam bude teško, a On kaže: “Allah želi da vam olakša, a ne želi da vam oteža”? (El-Bekare, 186) Allahov Poslanik, s.a.v.s., pak, kaže: “Olakšavajte, a ne otežavajte.” Nema, dakle, logike da Allah, dž. š, želi da nam olakša, a da naređuje nešto što je teško. Prema tome, sabah-namaz za istinskog vjernika ne može biti težak, kao ni bilo koji drugi namaz, niti bilo koji drugi Božiji propis.

 

Tvrdim da kada bismo ja i ti, naše porodice, džemat i naš ummet sutra klanjali sabah-namaz, sigurno bismo, uz Allahovu, dž. š., pomoć, bili pobjednici u svim sferama života. Kolika je snaga sabah-namaza u džematu znaju i oni koji nisu sljedbenici Kur’ana. Parafrazirat ću razgovor između jednog Palestinca i nekog Židova, gdje Palestinac kaže da će Jevreji napustiti okupiranu Palestinu, a Židov odgovara: “Nećemo, nećemo!” Palestinac je uporan, pa kaže: “Hoćete, hoćete!” Ali, i dotični Židov je uporno pri svome stavu, pa kaže ponovo: “Nećemo, sigurno nećemo, sve dok ste vi takvi!” Na kraju razgovora, Židov je iznio Palestincu sljedeće vrlo interesantno razmišljanje: “Kada vas Palestinaca bude na sabah-namazu u Mesdžidul-Aksau kao što vas ima na džumi-namazu, onda ćemo mi sami otići.” Doista, u tome su “znaci za ljude pametne”. (Ali ‘Imran, 190)

 

Da li ikako klanjaš sabah-namaz? Jesi li ikada klanjao sabah-namaz u džematu? Kako možeš dozvoliti da budeš od onih koji nikako ne klanjaju sabah-namaz? Allahu ekber! Subhanallah! Šta misliš, gdje ćeš završiti? Kakav će ti život biti? Kakav kraj očekuješ? Dok ezan uči, horozovi pjevaju, ili bolje reći, veličaju Gospodara nebesa i Zemlje. I oni te bude. Kako možeš dozvoliti da pijetlovi budu pametniji od tebe? Pa i sve ptice? Sve one se u zoru bude. U njih je Svevišnji ugradio čip, predestinirane su da ustaju onda kada bi i ti morao ustati, abdest uzeti i klanjati sabah-namaz. Naravno, ti imaš slobodu izbora, možeš ustati ili produžiti spavati nakon što čuješ ezan, ali si i odgovoran za svoj izbor. Onomad čuh jedno odgovorno lice u džematu, koje reče: “Svaka čast imamima, oni moraju ići u džamiju, a ja kada čujem sabahski ezan, samo se prevrnem s jedne na drugu stranu!” Allahu ekber! Kakva hrabrost i kakva slabost!

 

Spavaš li još uvijek? Imaj snage pa savladaj one koji ti “oči mažu medom”, kako bi nam govorila naša dobra majka, Allah neka joj se smiluje. Prouči Bismillu pa ustani, uzmi abdest i zaputi se ka džamiji. Nadam se da nisi od onih koji kažu da je ezan prejak i da ih prepada ujutro i remeti im san. Trzni se, otresi od sebe ljenost, prevrni stranicu i započni novi, ljepši i smisaoniji život, koji je vrlo kratak. Smrt nije samo za one koji su umrli i koji umiru, već i za mene i tebe. Sve što je prošlo je kao juče, a sve što će doći je sutra. Postoji, dakle, samo juče i sutra.

 

Zalosni smo kada čujemo da neki kažu da neće da idu u džemat iz inata, zato što ih imam stalno poziva! La ilahe illellah, Muhammed resulullah! Pozivaš ga u Džennet, a on kaže da iz inata neće! Subhanallah! Utjeha nam je Nuh, a. s., koji je pozivao narod na Pravi put devetsto i pedeset godina, a njih se ni stotina nije odazvalo. Allahu ekber! No, on je strpljiv bio i nije odustajao. Pročitajmo i razmislimo o Allahovim, dž. š., riječima: “Gospodaru moj!” – reče on (Nuh a.s.) – i noću i danju pozivao sam zbilja narod svoj, ali im je pozivanje moje samo povećalo bježanje.

-2-

I kad god sam ih pozivao da bi im Ti oprostio, svoje su prste u uši svoje stavljali i haljinama svojim se prekrivali, to su uporno činili i žestoko se oholili!” (Sure Nuh, 5-7) Neka nas Allah Uzvišeni udalji što dalje od ovih inadžija i usmjeri putem Njegovih dobrih i odanih robova. Budi zahvalan Allahu, dž. š., kad ima neko da te poziva i usmjerava. Mnogi džemati mogu poslužiti za primjer drugima sa svojim takmičarskim duhom i željom da se broj džematlija konstantno povećava, a ne smanjuje. Nasjedamo i grijeh nam je kada samo konstatujemo da je to kod njih tradicija. I tamo je tradicija odnekud nastala. Pa, hajdmo, potrudimo se da i mi uvedemu takvu tradiciju. Doista, kako mogu rahat spavati i komforno živjeti ako nemam džemata? Zašto nisam zabrinut ako mi je džamija samo “džumanska”, “bajramska”, “ramazanska” ili “dženazenska”? Žalosno je ako se zadovoljimo sa takvom tradicijom. To jeste naša tradicija, ali nije to istinski islam sa kojim je Uzvišeni zadovoljan i kako nas uči naš Poslanik, s.a.v.s.

 

Čitam na internetu kako je neki džematlija nezadovoljan što im imam, s namjerom da se poveća moral, broji džematlije na sabah-namazu i druge o tome informiše! Allahu ekber! To ga pogađa, iako ne dolazi na sabah-namaz nikako. A našoj radosti ne bi bilo kraja kada bi došao. Postao bi Allahov, dž. š., miljenik, a i druga braća bi ga dočekala široko otvorenih duša. Tu će naći ljubav bez interesa. A u današnjem svijetu, kako reče De Gol, “nema ljubavi, postoje samo interesi”. Zamislite razlike: mi brojimo koliko nas ima na sabah-namazu, a naš voljeni Poslanik, s.a.v.s., brojao je one koji nisu došli na sabah-namaz. A na sabah-namaz nisu dolazili samo teško bolesni i munafici. Čak su i slijepci išli u džemat, a mnoge nemoćne su, na njihovo insistiranje, nosili u džamiju na rukama. Allahu ekber! Kakve li razlike! Zašto tu tradiciju ne prihvatimo i ne uvodimo? Zašto se u njih ne ugledamo? Poslanika, s.a.v.s., slušajmo svi zajedno.

 

Jesi li ikada vido kuću bez temelja? Vjerovatno i vi znate da u Americi kuće prave uglavnom od drveta, ali ih postavljaju na nevjerovatno čvrste temelje koji mogu nositi i višekatnice. Kao student, na ferijalnoj praksi sam, između ostalog, učestvovao i u njihovoj gradnji. Puno sam razmišljao. Naš Poslanik, s.a.v.s., uči nas: “Namaz je temelj (stub) vjere.” Nije potrebna nikakva pamet ni mudrost da se zna da nema kuće bez temelja, a, Boga mi, ni vjere bez namaza. Istina da neki žive bez kuće kojoj ne trebaju temelji, ali zato na kartonu, negdje ispod mostova, na željezničkim stanicama, ćumezima, trotoarima, a jadne li su te “kuće”. E, pa, ako hoćeš i vjeru bez temelja, onda zamisli kakav ćeš život imati. A da ne govorimo o kraju i o Onome životu na koji će svako doći. Razmislimo malo. Život nije samo jelo, piće i materijalno uživanje. Kako se brinemo i sikiramo za tijelo, posvetimo pažnju i duši. Jer, nema života bez duše. Šta je smrt do razdvajanje duše od tijela?

 

Zar još uvijek nećeš klanjati sabah-namaz? Moli Allaha, dž. š., da ti u srce usadi želju da počneš klanjati. Čuj šta Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Znak raspoznavanja nas vjernika od munafika (licemjera) je klanjanje u džematu jacijskog i sabahskog namaza.” Allahu ekber! Imaj na umu da to kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s. Pa, u kojem taboru ti želiš da budeš? Naravno, među vjernicima. No, zar nije rečeno u hadisu da ako se želi biti u grupi vjernika, treba klanjati sabah-namaz, i druge namaze?

 

Nećeš se valjda i dalje ponašati poput kamenog spavača i gluh prolaziti pokraj džamije na zov ezana?! Moli Uzvišenog Allaha da ne budeš od onih koji, ne daj Bože, nikako ne klanjaju. A mnogo je takvih. Oni su, nažalost, lišeni svih osjećaja, odgovornosti i straha. Bar su takvi dok ih neka nedaća ili kušnja ne poklopi. A zašto čekati kušnje, koje često mogu biti i kraj našeg dunjalučkog života? Šanse imamo, nadu ne gubimo, u Allahovu milost se uzdajmo, ali ne čekajmo posljednji trenutak kao faraon, kojemu pokajanje, kada mu je duša došla u grlo, nije koristilo. Estagfirullah!

 

Razmislimo dobro i o ovim Poslanikovim riječima: “Za munafike (licemjere) nema težeg namaza od sabaha i jacije. A kad bi znali kakva se vrijednost, ljepota i nagrada nalaze u ta dva namaza, obavljali bi ih u džematu, makar i puzeći dolazili u džamiju.” Uzvišeni Allah te zove, Svoritelj mikro i makrokosmosa, bez kojeg se ne može dihati, niti bilo šta drugo uraditi. On te zove osobno. Njemu se odazivaš. Čast je to i najveće bogatstvo.

 

-3-

Digni glavu, uspravi se i budi ponosan što padaš na sedždu Svemoćnom Gospodaru. Oslobodi se kojekakvih predrasuda, stida i kompleksa manjih vrijednosti, koji ti je nametan u prošlosti. Neka svako zna, i s ponosom reci: “Da, ja sam rob Gospodara svega što postoji.”

 

Ako izgubiš posao, zabrinut si, tužan, spavati ne možeš, ljut si na ženu, djecu, prijatelje, na svakoga, nalaziš se na ivici sloma živaca. Čuli smo da neki u Americi poubijaju sve članove svoje porodice i na kraju izvrše samoubistvo! Kako bi se samo obradovao kada bi te šef pozvao da se vratiš na radno mjesto! Dobru hediju bi dao donosiocu radosnih vijesti, a ne bi se libio šefu čak ni stopala da poljubiš. Sve bi trenutačno napustio da se odazoveš pozivu. Uh, dunjaluk, dunjaluk! Za njeg’ su ljudi spremni svašta uraditi. A još kad bi ti neko u besparici dao samo stotinu evra, bio bi mu zahvalan do kraja života. Potreban je i dunjaluk, islam nije protiv njeg’, apsolutno, ali dunjaluk bez namaza je pepeo kojeg vihor života raznese i nestane poput pjene na moru.

 

Uzvišeni Gospodar te zove svaki dan u Svoju kuću, džamiju, mesdžid, Njemu najdraže mjesto! Gdje si, zašto se ne odazivaš? Iskopaj želju iz skrivenih komora svoga srca. Ona je tu, ali je treba pronaći, motivirati, potpaliti, iskopati ružu iz trnja svoje duše. Zalij tu ružu i oživi je sabahskim namazom. Ne dozvoli da je trnje uništi i da umre. Isplati se boriti za njezin miris i njezinu ljepotu. Bez sabah-namaza, bez džemata, ona će uvehnuti. Napoleon Bonaparta bi rekao: “Nema ništa nemoguće pod Suncem.” Duboko vjerujem da ti to možeš. Probudi želju za sabah-namazom u džematu. Uvijek mi je u sjećanju moj prijatelj iz Memfisa, Tenesi, SAD, doktor atomske medicine, koji svaki dan ide na sabah-namaz u džamiju udaljenu dvadeset kilometara! Allahu ekber! Allah ga nagradio. Pa, kad on može, zar ne možeš i ti preći samo preko ulice, ili nekoliko stotina metara prepješačiti. Naravno da možeš. A još se svaka stopa računa sadakom! Ma ša Allah! Divnih li blagodati. Žanjimo ih dok smo u mogućnosti i prije smrti.

 

Oslobodi tu ružu, a liši se trnja koje ju ugrožava, ne dozvoli šejtanu da bude jači od meleka, ne dozvoli da slabost i nemoć nadvladaju snagu iskrenog nijeta i volje. Ako ne klanjaš, znak je da si slab i da trebaš tražiti Allahovu pomoć. Ali, ne budi kao onaj kojeg je prijatelj savjetovao da moli Allaha, dž. š., da ga udalji od harama, a on mu reče: “A šta ako mi Allah usliša dovu?!” Allahu ekber! Drugim riječima, on ne želi da se otarasi harama, on ne želi da klanja. Subhanallah! On preferira sljepilo nad svjetlošću, haram nad halalom, neklanjanje nad klanjanjem, druženje sa onima koji su sumnjive vrijednosti nad džematom, mjesta koja su izvor zla nad Božijom kućom! Dove treba neprestano učiti jer Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Dova je mozak (Srž) ibadeta.” A da li učimo dove jedni za druge i da li tražimo dove jedni od drugih? Kako je lijepo vidjeti ljude koji se susreću svaki dan i pri svakom rastanku traže jedni od drugih da se ne zaborave u dovama. Divna lekcija za nas koji smo tu obavezu totalno zapostavili.

 

Svi muslimani svijeta čeznu da zijarete Kabu, Arefat, Poslanikovu džamiju i druga časna mjesta, kako bi obavili najzahtjevniju islamsku dužnost – hadž. Oni koji su u mogućnosti, moraju steći halal imovinu, pripremiti novac za put, boravak, ostaviti dovoljno opskrbe za porodicu, vratiti dugove, iskusiti poteškoće puta, obreda itd. No, ponekad želje nadvladavaju mogućnosti, pa je hadž za mnoge muslimane samo trajna čežnja i neispunjeni san. Nagrada, pak, neće izostati iskrenim ašicima, makar hadž i ne obavili. Poslanik, s.a.v.s., u sljedećim riječima ističe ljepotu naše vjere i vrijednost njezinih obreda: “Ako klanjaš sabah-namaz  i čekaš dok Sunce izađe i klanjaš dva rekata duha-namaza, imat ćeš nagradu kao da si obavio i hadž i umru.” Allahu ekber! Milostiv li si, o Allahu! Neka Ti je vječna hvala. Pa, kako nakon ove milosti i blagodati, zar još uvijek nećeš ustati, abdest uzeti i otići u džemat na sabah-namaz? Imaš li, tako ti Allaha, srca da to ne uradiš? Allahu ekber! Kakva blagodat! Za sabah namaz u džematu imaš nagradu kao da si hadž i umru obavio! Doista je nvjerovatan luksuz dopustiti da ne klanjaš sabah-namaz u džematu!

 

Onaj ko ne klanja namaz u džematu bit će izložen raznim iskušenjima. Gdje si brate, gdje si sestro, gdje ste roditelji, djedovi i nene? Gdje ste naša draga djeco i ponosna omladino? Zar još spavate?

 

                                                                                   -4-               

Ne gušite se u dimu, i ne opijajte se drogama i alkoholom. Neki dan su dvojica mladića umrla jer su se predozirali, a drugi je prouzrokovao udes i odveo u smrt dvojicu mladih ljudi, dok je trećem život u opasnosti.

 

Budete li klanjali sabah-namaz i ako vam srca budu vezana za džamiju, bit ćete pošteđeni spomenutih nevaljalština. Onda će s vama biti zadovoljni i roditelji, i zajednica, i država, i svi ljudi.

 

Sjediš li još uvijek pred televizorom i gledaš bestidne i razvrata pune filmove po cijelu noć, a ne možeš otići u džemat na sabah-namaz? Kako možeš to sebi dopustiti? Što si nemaran, Allah te uputio i omilio ti namaz? Znaš li da oni tamo u Americi i Zapadnoj Evropi plaču od radosti kada upoznaju ljepotu islama, ljepotu namaza, kada se vrate u okrilje Kur’ana? Oni plaču od radosti, a šta radiš ti? Šta ćeš ostaviti u nasljeđe svojoj djeci kada odeš zauvijek s dunjaluka? Brate i sestro, bojmo se Allaha, dž. š., bojmo se neizvršavanja Božijih zapovijedi, ne zaboravimo Allaha, pa da On učini da zaboravimo sami sebe. Ne dozvolimo da se bojimo svega i svačega, a Allaha, dž. š., ponajmanje, ili nikako. Estagfirullah!

 

A ti, poštovana sestro, spavaš li još uvijek ili budiš svoju djecu i čestitu čeljad na sabah-namaz? Allah, dž. š., te nagradio. U tebi je, sestro, hajr i bereket. Ti čuvaš džemat. Ali, zbog tebe su padala i carstva. Daleko je veća čast uzdizati a ne prouzrokovati pad, Allah neka te blagoslovi.

 

Uvijek imajmo na umu riječi Uzvišenog Allaha: “Svaka je duša zalog onoga što je uradila, osim sretnika u rajskim baščama, raspitivat će se o zločincima: ‘Šta vas u Sekar (Džehennem) uvede?’ ‘Nismo bili od onih koji klanjaše’ – reći će – ‘nit’ od onih koji siromahe hraniše. Sa svaštarima se upuštasmo u svaštarije, i poricasmo mi Sudnji Dan sve dok smrt ne dođe nam!’ A neće im zagovor zagovornika koristiti! I šta je njima, zašto se odmeću od Opomene?” (El-Muddessir, 38-49)

 

Često čitajmo i razmišljajmo i o riječima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji reče: “Za munafike (licemjere) nema težeg namaza od sabaha i jacije. A kad bi znali kakva se vrijednost, ljepota i nagrada nalaze u ta dva namaza, obavljali bi ih u džematu, makar i puzeći dolazili u džamiju.”

 

Neka Uzvišeni Allah nagradi sve one koji ovo pročitaju, primijene i drugima proslijede, a nas ne zaborave u svojim dovama. Bit ćemo vam zahvalni ako nas obavijestite da ste našu poštu primili, a bit će nam zadovoljstvo materijal proslijediti svima koji nam pošalju svoju e-mail adresu i izraze želju za to. Neka vas Uzvišeni zaštiti od svih nedaća i kušnji.

 

 

Napisao Allahov rob Abdullah Hodžić,
08.06.2009.

OVO JE MILOST OD ALLAHA

Ovo je milost od Allaha, s.v.t.

Ovo je milost od Allaha, s.v.t.

'
Zovem se Ahmed i inzenjer sam elektrotehnike. Poceo sam raditi odmah po zavrsetku studija i brzo sam se peo stepenicama napretka u svojoj karijeri. Radim vec osam godina, a od prije dvije godine sam postao direktor za eksport jedne od velikih firmi koja radi u podrucju moje struke. Moja prica pocinje od prije dvije godine kada sam poceo napredovati u poslu, kada am odlucio da imam svoju licnu kancelariju. Na moj zivot pocinje utjecati finansijsko, jer smo se moja porodica i ja bili navikli na lagodniji nacin zivota. Nakon toga sam imao udes koji preokrece tok moje price.

Ozenjen sam i imam tri kcerke. Kada mi je zena ponovo postala noseca pozelio sam da bude musko. I dobili smo musko dijete, ali nakon rodjenja ustanovljeno je da dijete nije uredu. To je bio jak udarac za nas i one oko nas, i za sve koji su culi ovu vijest, moja zena I ja, kada su nas doktori o tome obavijestili, bili smo ubijedjeni da nas Allah, subhanahu wa´teala, zeli iskusati.

Dok je porodica, i moja i zenina, ovo primila kao da im je neko umro. Ovom djetetu smo dali ime Abdurrahman (rob Milostivog), jer moze biti da je on Allahova, subhanahu wa´teala, milost koju nam je On polsao. Puno smo se vezali za njega. Pet ili sest mjeseci nakon Abdurrahmanovog rodjenja moja zena je ponovo bila noseca. Neocekivano, a prema predvidjenjima medicine, bolest koja je zadesila Abdurrahmana moze jos teze utjecati na dijete poslije njega. Doktorica ginekolog je trazila odmah, nakon sto su se pokazali znaci trudnoce, da se uzme uzorak tecnosti oko embriona, kako bismo saznali da li je pogodjen bolescu ili ne? Ali, mi smo rekli: "NE. Ono sto nam Allah, subhanahu wa´teala, da, bit cemo time zadovoljni."

Pocetkom sestog mjeseca trudnoce embrion jos nije bio upotpunjen, mojoj se zenio desilo tesko krvarenje. Doktori su otkrili da je membrane pukla I da embrion nije potpuno formiran. Uzeo sam pobaceni embrion. Bila je djevojcica pogodjena istom bolescu. Otisao sam i ukopao je, a bio je utorak u srijedu se Abdurrahman puno razbolio. Otisli smo u bolnicu usred noci, i dok smo isli ka bolnici, slusali smo u taksiju, kojim smo putovali, predavanje o strpljenju. Usli smo u bolnicu. Doktori su bili potreseni njegovim izgledom, i samo sto su stigli do sobe sa kiseonikom Abdurrahman je preselio na bolji svijet.

Jedino sto mi je tada bilo u glavi je hadis-kudsijj : « Nakon sto Allah, subhanahu wa´teala, naredi melekima da uzmu dusu nekom djetetu pita meleke : ‘Sta je rekao Moj rob ?’ Kazu : ‘Zahvalio Ti je i povratio se Tebi.’ Odnosno, rekao je : ‘Neka je hvala Allahu, svi smo Alahovi i svi se njemu vracamo.’

Izasao sam i rekao svojoj zeni rijeci iz Kur’ana :" Svi smo Allahovi i svi se Njemu vracamo2 (El-Bekare : 156) I ona je ponovila. Osjetili smo da smo na manjem iskusenju od mnogih ljudi.

Tada sam shvatio da on osto nam se desilo bila je milost od Allaha, subhanahu wa´teala. Kada nam je podario Abdurrahmana podario ga je u vrijeme kada smo bili daleko od Allaha, subhanahu wa´teala, a porodicni zivot nam je bio sav u problemima. Abdurrahmanova prisutnost nam je podarila neku vrstu milosti i ljubavi. Porodica je ponovo okupljena i priblizili smo se Allahu, subhanahu wa´teala.

Znaci, ovo dijete je dostavilo odredjenu poslanicu koju nam je Allah, subhanahu wa´teala, poslao. I kada je ispunilo svoj zadatak, Allah, subhanahu wa´teala, ga je, u vrmenu kada je nas iman bio jak, uzeo.

Tada smo molili Allaha, subhanahu wa´teala, ovom dovom : ‘Allahu nas, nagradi nas za nasu nevolju, i podari nam boljeg od njega ». Zahvaljujuci Allahu, subhanahu wa´teala, koji nam je dao snage da molimo ovom dovom, bili smo svi zajedno, okupljeni na jednom mjestu, i bili smo ubijedjeni da ce nam Allah, subhanahu wa´teala, uslisiti dovu. Nakon dva i po mjeseca od ovog dogadjaja moja zena je ponovo bila noseca.

Tada smo bili u teskom finansijskom stanju. Bio sam nezaposlen i nismo imali nikakvih novcanih prihoda. Nakon cetiri mjeseca, kada se trudnoca sredila, otkrili smo da su blizanci. Allah, subhanahu wa´teala, nas je obradovao Hasanom i Husejnom, i neka Mu je na tome hvala. To je bilo ono cemu se nismo nadali. Nakon sto nam je Allah, subhanahu wa´teala, uzeo bolesno dijete, umjesto njega, daje nam dvoje zdrave djece.

A na dva mjeseca prije njihovog rodjenja dosao mi je ugovor o zaposljenju od firme iz Arapsih zaliva. Ljudi su mi, prije nego sto sam dobio ovaj posao, govorili : ‘Vi se brojcano uvecavate a nemate finansijskih prihoda’. Ali dosao je ovaj posao kako bi se ljudi smirili i kako bi im porucio : ‘Allah, Uzviseni i Slavljeni, ne trazi od nas napor, vec od nas ocekuje da mu zahvalimo, spominjemo Ga i hvalimo.’

08.06.2009.

DVADESET KRATKIH ZANIMLJIVOSTI O ISLAMU

Dvadeset kratkih zanimljivosti o islamu

Dvadeset kratkih zanimljivosti o islamu

¤ Allah, svt, ne poklanja paznju nicemu kao onome koji glasno i lijepo uci Kur'an
¤ Onaj ko ostavi namaz gori je od kradljivca, bludnika i onoga koji konzumira alkohol i drogu
¤ Dusa vjernika je zavezana za njegov dug (ne stigne na svoje odrediste), sve dok se dug ne podmiri
¤ Ko (namjerno) ostavi ikindiju-namaz, njegova djela su ponistena
¤ Zbrinjavalac (siromasne) udovice i siromaha je kao mudzahid (borac) na Allahovom putu

¤ Istinoljubiv covjek ne moze biti proklinjac
¤ Zabranjeno je vrjedjanje mrtvih, jer oni su vec nasli ono sto su zasluzili
¤ Zavist unistava dobra djela, kao sto vatra unistava drva
¤ Nije lazac onaj koji, nastojeci da pomiri ljude, rekne neistinu u kojoj je dobro
¤ Onaj ko zbrine jetima, bice medju najblizim poslaniku Muhammedu, saws, u Dzennetu

¤ Kada je se prisutno kod bolesnog ili umrlog, treba govoriti samo dobro, jer meleki aminaju na sve sto se govori
¤ Ko se propisno abdesti, njegovo tijelo ce se ocistiti od grijeha, cak i ispod prstiju
¤ Najbolji ljudi za upravljanje (vladanje) su oni koji to najvise izbjegavaju
¤ Na Sudnjem danu ce svaki varalica imati zastavu, na kojoj ce biti ubiljezeno koga je prevario
¤ Sijedi vlasi su svjetlo muslimana na Sudnjem danu (zato je pokudjeno njihovo cupanje)

¤ Allah je ljubomoran, a ta ljubomora se iskazuje onda kada covjek cini ono sto mu je Allah zabranio
¤ Najodabraniji covjek kod Allaha je onaj koji ljudima prvi selam naziva
¤ Ko donese salavat na poslanika Muhammeda, saws, Allah, svt, na tog covjeka donese salavat deset puta
¤ Onaj koji se sacuva od pohlepe i gramzljivosti, bit ce od spasenih
¤ Ko ucini nasilje koliko za jedan pedalj zemlje, sva zemlja tog pedlja kroz dubinu sedam zemalja ce mu biti natovarena oko vrata (na Sudnjem danu)
**************************************************************

Upitao je poslanik, saws, svoje ashabe: "Hocete li da vas obavjestim o najboljim djelima koja su najodabranija kod vaseg Gospodara i na najvisem stepenu, koja su vam bolja od udjelivanja zlatai srebra, i bolja od sukoba s neprijateljem u kome bi ih vi ubijali i oni vas?" "Svakako" - odgovorise oni. On rece: "Spominjanje (zikir) Allaha, dz.s.". (hadis je vjerodostojan a biljezi ga Tirmizi)

07.06.2009.

DA LI SE ISLAM ŠIRIO SABLJOM


Kako to da vi islam nazivate vjerom mira, kada je on širen sabljom!?
Vrlo često neki nemuslimani tvrde da islam ne bi imao ovoliki broj sljedbenika širom svijeta, da nije širen silom. U nekoliko tačaka, objasnit ću da je daleko od toga da je islam širen silom. Islam je širen snagom istine, razuma i logike. To je sva sila koja je odgovorna za širenje islama.

ISLAM ZNAČI MIR

Riječ islam je izvedena od riječi selam, što znači mir. Također, islam znači pokoravanje Allahu, dž.š.To znači da je islam vjera mira koji se postiže kroz potpunu predanost volji Uzvišenog Gospodara, Allah, dž.š.

PONEKAD JE SILA POTREBNA RADI ODRŽAVANJA MIRA

Nije svaki insan na planeti Zemlji spreman održavati mir i harmoniju. Mnogo je onih koji bi rado ugrozili mir radi svojih ličnih interesa. Zato je ponekad potrebna sila da bi se mir uspostavio i održao. Upravo iz tog razloga imamo policiju čiji je primarni zadatak sprječavanje kriminalaca i drugih antisocijalnih elemenata da ugroze mir

i harmoniju u društvu i državi. Islam propagira mir. Ali u isto vrijeme, zahtijeva od svojih sljedbenika da se bore protiv ugnjetavanja. Borba protiv ugnjetavanja, ponekad, zahtijeva upotrebu sile. U islamu, sila se smije upotrijebiti jedino radi sprovođenja mira i pravde.

MIŠLJENJE HISTORIČARA DE LACY O'LEARY-JA

Najbolji odgovor na zabludu da je islam širen sabljom dao je ugledni historičar De Lacy O'Leary, u knjizi Islam na raskršću, na 8. strani: ,,Svakako,jasna je historijska činjenica da legenda o fanatičnim muslimanima koji haraju svijetom i sabljom šire islam među porobljenim narodima - jedan je od najapsurdnijih fantazijskih mitova koju jedan historičar može izgovoriti!".

MUSLIMANI SU VLADALI ŠPANIJOM 800 GODINA

Iako su muslimani vladali Španijom oko 800 godina, nikada nisu koristili sablju, tj. silu da bi ljude prevodili u islam. Kada su u Španiju došli krstaši, izbrisali su muslimane sa scene. Ni jedan musliman u Španiji nije smio javno proučiti ezan, poziv na namaz.

14 MILIONA ARAPA SU KOPTI KRŠĆANI

Muslimani vladaju Arabijom 1.400 godina. Nekoliko godina su vladali Britanci, a nekoliko Francuzi. Ali ukupno muslimani vladaju Arabijom već 1.400 godina. Ipored toga, danas postoji preko 14 miliona Kopta, kršćana,

koji su bili kršćani vijekovima unazad. Da su muslimani koristili sablju u širenju vjere, ne bi ostao ni jedan jedini Arap nemusliman.

U INDIJI JE PREKO 80% NEMUSLIMANA

Muslimani su vladali Indijom oko 1.000 godina. Da su samo htjeli, imali su moć baš svakog nemuslimana u Indiji natjerati da primi islam. Danas, čak 80% stanovništva Indije nisu muslimani. Svi ti nemuslimani živi su dokaz da islam nikada nije bio širen pomoću sablje.

INDONEZIJA I MALEZIJA

Indonezija je zemlja sa najvećom populacijom muslimana na svijetu. U Maleziji, većina stanovnika su muslimani. Ja vas pitam: Koja je to muslimanska vojska ikada kročila u Indoneziju i Maleziju?!

ISTOČNA OBALA AFRIKE

Islam se brzo širio i po zemljama istočne Afrike. Zašto se neko ne upita: Akoje islam širen sabljom, kojaje to muslimanska armija boravila u zemljama istočne Afrike?!

THOMAS CARLYLE

Poznati historičar, Thomas Carlyle, u knjizi: Heroji i poštivanje heroja, se osvrće na dezinformacijc o širenju islama sabljom: ,,Da, to je sablja, doista! Ali, odakle je ta sablja?To je svako novo mišljenje,koje je u početku nepri mjetno. Nalazi se uglavi jednog čovjeka.Tamo se zadržava neko vrijeme. Samo jedan čovjek vjeruje u to, tamo on od

<!--[if !vml]-->čitavog svijeta; samo jedan čovjek je ustao protiv cijelog svijeta. Ako lati sablju i počne propagirati ideje uz pomoć nje, neće postići ništa. U cjelini, ideja će se širiti sama od sebe, koliko god može(...)".<!--[endif]-->

U VJERU NEMA PRISILE

Kojim mačem je islam širen? Čak i da su neki muslimani imali takve namjere, nisu mogli to učiniti, jer Kur'an kaže u sljedećem ajetu:

Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude

MAČ INTELEKTA

Korišćeni mač je mač intelekta. To je mač koji osvaja srca i duše ljudi. Časni Kur'an kaže:

Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj, i s njima na najljepši način raspravljaj

PROCENTUALNI PORAST SVJETSKIH RELIGIJA 1934 -1984. GODINE

U Godišnjaku iz 1986. godine stoji tekst sa statističkim podacima o širenju najpoznatijih svjetskih religija u toku proteklih 50 godina (1934-1984). Ovi podaci su se našli

i u časopisu Jasna istina. Na samom vrhu liste, našao se islam, čiji broj sljedbenika se povećao za 235%, dok se broj pripadnika kršćanstva povećao za samo 47%. Ja vas pitam Koji je to rat u tom periodu bio uzrok prelaska na milione Ijudi u islam!

ISLAM JE VJERA KOJA SE NAJBRŽE ŠIRI U AMERICI I EVROPI

Danas je u Americi islam vjera koja se najbrže širi. Vjera koja se najbrže širi u Evropi, također, je islam. Koja to sablja tjera ljude po Zapadu da u tako velikom broju prihvaćaju islam?!

DR. JOSEPH ADAM PEARSON

Dr. Joseph Adam Pearson je jednom lijepo rekao: „Ljudi koje brine da će jednog dana nuklearno oružje doći u ruke Arapa, zaboravljaju da je islamska bomba već bačena. Pala je onog dana kada je Muhammed rođen.".
07.06.2009.

HASAN I MERIMA

Ovo je jedna stara bosanska priča iz koje možemo uzeti pouke i malo se prisjetit starih dana! 

Tihi sumrak se lagahno spuštao na zemlju, sunce je tonulo ka zapadu gaseći se negdje daleko. Sve se prepuštalo noći koja dolazi tražeći u njoj svako svoj odmor i smiraj. Stariji bi poslije večere otišli u komšiluk da uz kahvu promuhabete zavijajući svoje razgovore u guste oblake dima, i kao da su sa svakim otpuhnutim dimom otpuhivali jedan po jedan problem, a nije bilo seljaka koji nije imao problema, ni starog ni mladog...



Starije je mučila briga kako će njive u proljeće uzorati, hoće li imati dovoljno sjemena za sijanje, kako da pokose tolike dulume mlade rosne trave, pa kako da sijena sadjenu, a šta tek kada dođe jesen, žito, razni plodovi, pa još je tu krupna i sitna stoka,a zima, bolje da o njoj i ne mislimo govorili su seljaci zamišljenih pogleda prateći vijuganje dima po maloj sobici svako zanesen onim što ga čeka, što stoji pred njim. Sada je tek proljeće, a toliko toga još čeka umornog seljaka, sve jedan za drugim poslovi se nižu, zato su seljaci kratili ta sijela kako bi sutra mogli rano ustati i prionuti za posao.



April je. Mlada zelena trava istom nikla se zelenila po livadama. Behar je na sve strane mirisao opijajući svojim mirisom. Svako je svoju bitku vodio. Stariji su se brinuli za svoju porodicu, dok su se mlađI brinuli kako da je osnuju, kako da izaberu za svoj život što vjernijeg saputnika, kome ljubav da poklone, za koga svoje srce da vežu. Nije to bila nimalo lahka borba, to je dobro znao i mladi Hasan, i o tome je svo vrijeme razmišljao dok je lagahno koračao seoskim sokakom idući ka onoj koju je srce samo izabralo. Dobro je on poznavao taj put, jer nije mala stvar šest mjeseci svake noći tim istim putem prolaziti, šest mjeseci je otkako on i Merima ašikuju. Međutim ova večerašnja noć nije bila kao druge noći, jer ono što je namjeravao Hasan da je pita ove noći nije bilo nešto uobičajeno što se dešava svaki dan. Večeras je Hasan rješavao svoju sudbinu. Večeras će upitati Merimu da li hoće da se uda za njega, jer vrijeme mu je bilo da se ženi, da se i on već jednom skrasi. Primicao se polahko ka njenoj kući, već je vidio njene pendžere, a iza njih jednu sjenu. Srce mu zaigra od sreće. Bila je to Merima, čekala ga je da joj se javi. Primakavši se mušebecima Hasan nazva selam našto mu Merima odvrati. Nije znao kako da započne pa je jedno vrijeme šutio smišljajući šta da kaže.


-Nešto mi nisi pričljiv ove noći Hasane,- reče mu Merima.
-Razmišljam o nečemu, pa ne znam kako da ti kažem. Tiče se nas dvoje i naše sreće.. Htio bih nešto večaras da te upitam..vjeruju da mi nije nimalo lahko..dugo sam o tome razmišljao..evo već je šest mjeseci otkako ja i ti ašikujemo..imala si dovoljno vremena da me upoznaš. A Bogami i ja tebe, pa bih htio da te pitam..hoćeš li se udati za mene?


Dok je ovo s teškom mukom izgovarao, Merima ga je slušala skoro i ne dišući bojeći se da neće šta propustiti iz njegovog govora. Znala je da i taj dan mora doći, da se i ona mora udati i napustiti roditeljsko gnijezdo, a evo sada joj se ukazuje prilika da se uda za onog kojeg njeno srce sevdiše. Merima je bila iz dobre, ugledne i pobožne porodice u kojoj se držalo do namaza, do učenja Kur'ana i do islamskog načina življenja. Hasan je s nestrpljenjem očekivao šta će mu Merima odgovoriti, te ona napokon poslije kraće stanke rečeVeć od samog tvog dolaska vidjela sam ti na licu neki nemir, prepostavljala sam šta te je mučilo, znala sam da će doći vrijeme kada ćeš me zaprositi..I ja sam o tome razmišljala isto kao i ti, zato me slušaj dobro šta ću ti sada reći..Tišina je zavladala među njima, učinilo im se da čuju kako im srca kucaju, negdje u daljini su se čuli zrikavci, zvijezde su treperile na nebu, bilo je tako tiho kao da je sve čekalo nastavak govora.


-Hasane, moj Hasane, poći ću za tebe, ali pod dva uvjeta. Prvi ću ti reći sada, a drugi tek izvršiš ovaj prvi.
-Reci Merima što god hoćeš, učiniću sve što od mene tražiš- progovori Hasan s nestrpljenjem.
-Moj prvi uvjet neće biti težak samo ako tvoj iman i tvoja ljubav budu dovoljno jaki, ti ćeš to veoma lahko obaviti. Moj uvjet je da od sada, od sutrašnjeg dana počneš klanjati pet vakat namaza i da tako nastaviš čitav mjesec dana, pa kada tako učiniš ond ću ti reći i svoj drugi uvjet.


Nije Hasana ovo začudilo, jer je on zna još iz mektebskih dana kada su se njih dvoje takmičili ko će više i bolje znati, ko će više pitanja postaviti starom Ibrahim efendiji, ko će ljepše učiti Kur'an. Ona je nastavila da obavlja Allahove zapovijedi, a on je to s vremenom zaboravljao, a pogotovu kako je prestao ići u mekteb. Na džumi je uvijek redovan bio, ali "nije imao vremena" za ostale namaze tako da ih je propuštao jedan po jedan ne obazirući se na njih. Alkoholu se nikada nije približio, a kamoli s njim posla imao. Bio je čestit momak, pošten, vrijedan i iskren. U svemu se držao Allahovih uputa osim kod namaza. Merima je to sve veoma dobro znala, a znala je da je ostavljanje namaza veliki grijeh, grijeh koji može čovjeka da izvede iz vjere, te da bi ga vratila na pravi put Merima mu postavli ovaj uvjet.


-Dobro reče Hasan, uradiću kako ti kažeš. Već je kasno moram ići, reče Hasan. Allahimanet Merima-prošaputa on.
-Allahimanet- odvrati mu Merima i nasloni glavu na prozor prateći pogledom Hasana čija se figura polahko gubila utapajući se u mrak.


Te noći, ležao je Hasan na postelji otvorenih očiju, san mu nije dolazio, mislio je o Merimi i o njenom drugom uvjetu. Za ovaj prvi se nije ni malo bojao, jer je i prije klanjao, dok je bio kao dijete, sada samo treba da raspali u svom srcu žar imana kojeg su tolike godine zaborava na Allaha skoro ugasile, sve će biti u redu, i Allah će mi pomoći, jer moj nijet je iskren i želim da kročim pravim putem.
Ujutro, još prije izlaska sunca je ustao začuvši pljuskanje vode napolju. Njegova majka je uzimala abdest. Skočio je iz kreveta te brzo pritčao bunaru izvlačeći kofu s vodom. Majka je zastala brišući lice od hladne bunarske vode, gledala je nekada tako davnu već skoro zaboravljanu sliku kada je Hasan zajedno sa njom na ovom istom bunaru abdest uzimao. A evo sada El-hamdulillah, Hasan mi je ponovo onaj stari. Tako je govorila sama sebi Ajša hanuma gledajući svog sina Hasana kako s radošću uzima abdest. Taj sabah koji je klanjao nakon toliko godina urezao se Hasanu u srce, nikada nije osjetio toliku ljepotu kao sada, činilo mu se da sve živo i neživo oko njega sedždu čini Allahu, slaveći ga i hvaleći. U njegovom srcu ponovo je počeo da gori iman, iman kojeg ništa na ovom svijetu ne može ugasiti. Nakon namaza dugo je dovio, molio je Allaha u svojoj dovi da mu učvrsti noge na Allahovom putu, da mu podari sreću na oba svijeta. Molio je za oprost grijeha, svojih i roditeljskih, molio je Allaha za svoju Merimu i za njihovu zajedničku sreću. Ajša hanuma ga je gledala blagim majčinskim pogledom punim ljubavi i zadovoljstva. Prišla mu je i kao nekada u stara doba poljubila ga u čelo, a dvije suze, suze radosnice su se skotrljale niz staračko izborano lice.


-Eh, da ti je sada tvoj babo živ- prošaputa Ajša, brišući suze svojom bijelom šamijom. Slušajući kako ptice pjevuše, kako veličaju svojim jezikom Allaha dž.š., gledajući kako sunce izlazi prelamajući se kroz jutarnju rosu u travi, Hasan i njegova majka su ispijaIi jutarnju kahvu.


-Majko,-reče Hasan- čini mi se da u svom životu nikada ljepše ni mirisnije kahve nisam popio do sada.
-Jeste sine, tako je, ni sam ne znaš koliko mi je ovog jutra kahva bila slatka.-odgovori mu majka.


Pošto je doručkovao, ode u štalu izvede volove i uputi se u njivu. Čitav je dan orao, osim što je povremeno prekidao da bi namaz obavio. Poslije namaza osjećao se odmornije nego kad bi nekada spavao. Umora kao da nije bilo. Naveče, kada bi završio s poslom, klanjao bi akšam namaz, te poslije toga učio Kur'an. Majka je sjedila pored njega pobožno ponavljajući ono što bi on učio, zatim bi večerali klanjali jaciju te bi majka otišla na spavanje, a Hasan Merimi pod prozore.


Pričao joj je o svom osjećaju koji ga obuzima dok staje na namaz, o radosti koju osjeća, o vodi kojom abdest uzima, o pticama koje čine zikr, o svojo staroj majci kako se zadovoljno smješka, kako joj je srce puno neke neopisive radosti. On bi tako pričao, a ona ga je s pažnjom slušala i radovala se zbog toga.


I tako su prolazili dani, a Hasan je izvršavao s potpunom predanošću uvjet koji mu je Merima postavila. Odbrojavao je dane i s nestrpljenjem očekivao kada će doći i dan u kojem će saznati drugi dio uvjeta. Napokon poslije mjesec dana Hasan reče Merimi
-Merima znaš li da je danas trideseti dan otkako sam te zaprosio, sjećaš li se našeg dogovora.
-Sjećam se dobro moj Hasane, kako da se ne sjećam, jer sam i ja kao i ti dane odbrojavala. Vjerovatno si se pitao koji je to drugi uvjet, šta bi to moglo biti, e pa sada ću da ti kažem. Moj drugi uvjet je, ako hoćeš da pođem za tebe, jeste da ostaviš namaz i da više ne klanjaš. Pa ti sad izaberi ili ja ili namaz.


Hasan nije mogao da vjeruje. Nije to bila šala, dobro je znao kada se Merima šali a kada je ozbiljna. Stojao je na mjestu kao okamenjen. Zar da ostavim namaz koji mi je tako prirastao za srce, ali i Merima je? Zar da napustim Allaha? Ali ako to ne učinim izgubiću Merimu. Ako Allaha ostavim neću imati sreće ni na ovom ni na budućem svijetu, a ako ostavim Merimu opet neću imati sreće. Šta sada da radim? A šta da kažem majci kada me bude budila na sabah, šta ću joj onda reći? Da sam ostavio namaz i Allaha radi djevojke. Što me stavlja na ovakvu kušnju, što me stavlja na ovakav plamen, zar nije mogla ništa drugo naći. Kud god da se okrenem za mene je vatra, izgorjeću na obje strane. O moj Bože, pomozi mi- vapio je Hasan u sebi. Hasan se borio protiv samog sebe, srce je htjelo svoje, a razum svoje. Nakon dužeg razmišljanja Hasan progovori tihim glasom, suze su mu se kupile u očima, glas je podrhtavao, vidjelo se da nije ni malo lahka odluka koju je donio.


-Merima, ovo što tražiš od mene je nemoguće. Kao da hoćeš da me rastrgaš, da si bilo šta drugo tražila učinio bih to..ali ovo što tražiš..ovo je previše, ja namaza neću ostaviti sve dok sam živ. Allah mi je Merima preči od svega, i od tebe pa čak i od mene samog.
-Allahimanet, Merima- reče Hasan i okrenu se da ode.
-Stani Hasane bolan, nisi još čuo moj odgovor. Hasan stade ne shvatajući šta sad hoće od njega.
-Hasane moj, ovo je bila samo kušnja. Htjela sam da te iskušam da vidim koliko je tvoja vjera jaka, koliko ti voliš Allaha. Sada sam sigurna da nisi klanjao zbog mene, da bi mene oženio, sada znam da ti je Allah od svega preči i da tako treba da bude. Ako me sada pitaš da li ću se udati za tebe moj odgovor već znaš.

Kada ovo ču, Hasan poskoči od sreće, uzviknu takvo gromoglasno tekbir da ga je cijelo selo čulo. A kroz hevtu dana čula se svadbena pjesma, Hasan je dovodio Merimu svojo kući, svojoj staroj majci da je služi i da na nju pazi. Tako je Hasan odolio ovom plamu kušnje i odlučio se da po cijenu gubitka Merime ostane na pravom putu bez obzira šta se desilo i kako bio gubitak veliki, međutim kada si sa Allahom nikad ne možeš izgubiti.

06.06.2009.

ALLAHU EKBER

06.06.2009.

ISKRENOST U POZIVANJU LJUDI U ISLAM

Iskrenost u pozivanju ljudi u Islam

U Kur'anu se spominju mnoga svojstva kojim treba da se okiti svaki musliman, a posebno onaj koji poziva u Allahovu, dželle ša'nuhu, vjeru. Kao što znamo, svako zanimanje ili posao traže od onoga koji ih izvršava određene sposobnosti i svojstva. Samim tim i najvažnije zanimanje na ovom dunjaluku, tj. pozivanje u Allahovu, dželle ša'nuhu, vjeru, traži od onoga ko želi da se time bavi određena svojstva koja mora imati pri sebi. Uzvišeni Allah, dželle ša'nuhu, kao što stoji u prijevodu značenja, kaže: "Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im dati - oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh. Oni koji se kaju, i Njega obožavaju, i Njega hvale, i poste, i molitvu obavljaju, i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i Allahovih propisa se pridržavaju. A vjernike obraduj!" ( Et-Tevba, 111-112) U ovim ajetima Allah, dželle ša'nuhu, spomijne neke od osobina vjernika, pa, vidimo da poslije spominjanja osobine da se bore na Allahovom, dželle ša'nuhu, putu spominje i ostale osobina a jedna od njih je naređivanje na dobro i odvraćanje od zla. Treba da znamo da je Islam savršena vjera i da je obuhvatila cijeli život vjernika. Tako, kada primjetimo grupe ili pojedince da pozivaju samo u jedan dio islama, a zapostavljaju ostale dijelove, to nam ukazuje da oni ne slijede sunnet. Vidjet ćemo danas da postoje grupe koje pozivaju da se čini samo da'va, ili grupe koje pozivaju samo u džihad, ili grupe koje pozivaju samo u nešto određeno sa čime je došao Islam a sve drugo zanemaruju. Znajte da takvi nisu na onome na čemu je bio Poslanik, salallahu 'alejhi ve sellem, jer je on, kada je bilo vrijeme borbe išao u borbu, kada je bilo vrijeme pozivanja pozivao ljude itd. Najvažnije osobine koje mora da posjeduje svaki musliman, a posebno onaj koji poziva u Allahovu, dželle ša'nuhu, vjeru su:

  1. Iskrenost (da poziva samo radi Allaha, dželle ša'nuhu)

  2. Djela koja prate govor

  3. Slijeđenje sunneta

  4. Znanje i oštroumnost

  5. Strpljenje (sabur)

  6. Šerijatsko i opšte obrazovanje

Ovo su neke od osobina koje treba da posjeduje svaki vjernik, a posebno onaj koji poziva u Allahovu, dželle ša'nuhu, vjeru. Pokušat ćemo da svako od ovih osobina posebno objasnimo.

Ihlas - Iskrenost

Ibnul-Kajjim spominje definiciju ihlasa, a ona je: da se u pokornosti Allahu, dželle ša'nuhu, traži samo Njegovo zadovoljstvo. (Medaridžus-Salikin, 2\66) Mjesto iskrenosti je srce i nijjet koji razdvaja djela, tako da dva čovjeka mogu raditi isto djelo, jedan će biti nagrađen, a drugi kažnjen. Prvi je imao iskren nijjet, a drugi nije imao iskrenosti nego je to radio radi nečeg drugog, a ne radi Allaha, dželle ša'nuhu. Drugim riječima, iskrenost je nastojanje čovjeka da se svojim djelima približi Allahu, dželle ša'nuhu, i ništa drugo osim toga. Svaki da'ija mora da bude iskren u svom radu za Allahovu, dželle ša'nuhu, vjeru. Njegovo sticanje znanja i njegov rad moraju biti isključivo radi Allaha, dželle ša'nuhu. To pozivanje ne smije biti radi nekih dunjalučkih ciljeva, već samo radi Allahovog, dželle ša'nuhu, zadovoljstva.

Važnost ihlasa u životu jednog da'ije

Allah, dželle ša'nuhu, je svim poslanicima naredio da moraju biti iskreni i da pozivaju svoje sljedbenike u iskrenost. Allah, dželle ša'nuhu, kao što stoji u prijevodu značenja, kaže: "A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došao dokaz jasni, a naređeno im je da samo Allaha obožavaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je- ispravna vjera." (El-Bejjina, 4-5) Iz ovog ajeta možemo zaključiti da je iskrenost osnova vjere i da se bez iskrenosti ne može zaraditi ahiret. Isto tako Allah, dželle ša'nuhu, je i posljednjem poslaniku Muhammedu, salallahu 'alejhi ve sellem, naredio da mora biti iskren, kao što je to naredio njegovoj braći vjerovjesnicima. U tom smislu Allah, dželle ša'nuhu, kaže: "Mi ti, doista, objavljujemo Knjigu, pravu istinu, zato samo Allaha obožavaj i iskreno Mu vjeru ispovjedaj! Iskreno ispovjedanje vjere dug je Allahu! ..."(Prijevod značenja Ez-Zumer, 2-3) "Reci: 'Samo Allaha obožavam, iskreno mu ispovjedajući vjeru svoju, a vi, pored Njega, obožavajte koga hoćete! ...'" (Prijevod značenja Ez-Zumer, 14-15) Naredba Poslaniku, salallahu 'alejhi ve sellem, je naredba i njegovom ummetu, a kamo li onima koji pozivaju u Allahovu, dželle ša'nuhu, vjeru, a

koji su opisani da su nasljednici Poslanika, salallahu 'alejhi ve sellem! Iskrenost je ta koja razdvaja između imana i nifaka (licemjerstva), i ona je šart za ispravnost imana. Allah, dželle ša'nuhu, kao što stoji u prijevodu značenja, kaže: "Licemjeri će na samom dnu džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći; ali oni koji se pokaju i poprave i koji čvrsto Allaha prihvate i vjeru svoju u Allaha iskreno ispolje, bit će s vjernicima, a Allah će sigurno vjernicima veliku nagradu dati." (Prijevod značenja En-Nisa, 145-146) Da bi shvatili važnost ihlasa dovoljno je da znamo da je on uvjet za ispravnost djela. Allah neće primiti djela koja nisu rađena radi njega, a isto tako neće primiti djela koja nisu u sklada sa sunnetom. Kada ova dva uslova ispuni, čovjek će biti sretan, i na ovom, i na budućem svijetu. Hadis koji jasno govori o važnosti ihlasa je hadis kojeg prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, salallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Prvi kome će na Sudnjem danu biti presuđeno je čovjek koji je preselio kao šehid. Bit će mu prikazana njegova djela i bit će upitan šta je radio sa njima, odgovorit će da se borio radi Allaha sve dok nije poginuo. Bit će mu rečeno da laže i da se borio da bi ljudi rekli kako je hrabar, a to su mu i govorili, pa će biti naređeno da se odvuče na licu i da se baci u vatru. Zatim, čovjek koji je sticao znanje i druge podučavao i učio Kur'an. Bit će mu prikazana njegova djela i bit će upitan šta je radio sa njima, odgovorit će da je učio i čitao Kur'an radi Allaha. Bit će mu rečeno da laže i da je to radio da bi ljudi rekli kako je učen, a to su mu i govorili, pa će biti naređeno da se odvuče na licu i da se baci u vatru. Zatim čovjek kojem je Allah dao veliko bogatstvo. Bit će mu prikazana njegova djela i bit će upitan šta je radio sa njima, odgovorit će da je udjeljivao na svakom koraku radi Allaha. Bit će mu rečeno da laže i da je to radio da bi ljudi rekli kako je darežljiv, a to su mu i govorili, pa će biti naređeno da se odvuče na licu i da se baci u vatru." (Muslim, 1905) Iz hadisa se jasno vidi da čovjek koji nije iskren u svojim djelima, da mu neće biti primljena, pa makar to bila velika djela poput preseljenja na Allahovom putu. Naprotiv, onaj koji bude takva djela radio radi neke dunjalučke koristi bit će kažnjen na Sudnjem danu. Svaki onaj koji bude pozivao u Allahovu, dželle ša'nuhu, vjeru radi nekog dunjalučkog cilja, a ne radi Allaha, dželle ša'nuhu, bit će kažnjen na Sudnjem danu, osim ako mu se Allah, dželle ša'nuhu, ne smiluje.

Posljedice izostanka ihlasa u da'vi

Najčešće posljedice zbog izostanka ihlasa u da'vi su:

  1. Traženje materijalne nadoknade od ljudi. Znamo da je sunnet svih poslanika, a tako i posljednjeg Muhammeda, salallahu 'alejhi ve sellem, da nisu tražili od ljudi materijalnu korist. Allah, dželle ša'nuhu, kao što stoji u prijevodu značenja, kaže da je Nuh 'alejhis-sellam rekao: "O narode moj! Za ovo ja od vas ne tražim blaga, Allah će mene nagraditi. ..." (Hud, 29) Isto tako Allah, dželle ša'nuhu, obraćajući se Muhammedu, salallahu 'alejhi ve sellem, kaže: "Reci: Kakvu god nagradu da zatražim od vas, nek` ostane vama, mene će nagraditi Allah, On nad svim bdi." (Prijevod značenja Saba', 47) Ovakva je bila da'va svih poslanika, oni su nagradu tražili samo od Allaha, dželle ša'nuhu! Moramo napomenuti da je da'iji dozvoljeno da uzme platu za to što radi, ali da mu to ne smije biti cilj. Pa, da ukoliko dobije pare poziva, a ako ne dobije ostavi pozivanje u Allahovu, dželle ša'nuhu, vjeru.

  2. Traženje zadovoljstva ljudi. Svaki da'ija treba da traži Allahovo, dželle ša'nuhu, zadovoljstvo sa onim što radi, a ne zadovoljstvo ljudi. Allah, dželle ša'nuhu, kao što stoji u prijevodu značenja kaže: "Zar se onaj koji traži Allahovo zadovoljstvo može porediti s onim koji je Allahovu srdžbu navukao i čije će prebivalište biti džehennem? A užasno je to boravište!" (Ali 'Imran, 162)

  3. Rija' (rad radi ljudi ili pretvaranje). Dovoljno nam je da znamo da je ovo osobina munafika o kojima je Allah, dželle ša'nuhu, rekao: "Licemjeri misle da će Allaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti. Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu." (Prijevod značenja En-Nisa', 142

Molim Allaha, dželle ša'nuhu da nam podari iskrenost u svim našim djelima. Amin!

 

05.06.2009.

ALLAHU EKBER

Kada se džennet približi

Allah dž.š je stvorio Džennet Svojom rukom i učinio ga staništem Svojim miljenicima koji rade po Njegovoj Knjizi i slijede sunnet Njegovog Poslanika Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem. Opis DŽenneta kroz ajete i hadise 1 dio, 2 dio

Ispunio ga je milošću, plemenitošću, zadovoljstvom i svakim dobrom. Očistio ga je od svih mahana.zala i manjkavosti.
Džennet je, kako ga je opisao Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem

"Cigla od zlata, cigla od srebra, njegova ilovača je od mošusa, šljunak od bisera i dragog kamenja, a tlo od šafrana. Ko uđe u Džennet uživat će i neće osjetiti nikakve patnje.U njemu će ostati vječno i nikada više neće osjetiti smrt."
Ako pitaš za njegove rijeke, one su od mlijeka nepromijenjenog ukusa i od vina prijatna onima koji ga piju i od meda procijeđenog.A ako pitaš za hranu stanovnika Dženneta, njihova hrana je sve što požele, i voće koje će sami birati, i meso ptičije kakvo budu željeli.Allah dž.š. kaže:"Donosit će im se posude i čaše od zlata, a u njima će biti ono što duše žele i čime se oči naslađuju."Allah dž.š. takođe kaže: "Služiće ih iz srebrenih posuda i čaša prozirnih, prozirnih od srebra, čiju će veličinu prema željama njihovim odrediti.
U njemu će iz čaše piće inbirom začinjeno piti.Sa izvora u Džennetu, koji će se Selsebil zvati.Služiće ih vječno mlada posluga.Da ih vidiš pomislio bi da su biser prosuti."Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem kaže: "U Džennetu će biti čaršija na kojoj će grupe Ijudi uzimati mirise pa će ih mazati po licu i odjeći, njihova Ijepota će se povećavati. Kada se susretnu sa svojim najbližim oni će primjetiti:Allaha nam vi ste nas nadmašili ljepotom i dobrotom." Takođe Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem kaže: "Dio strijele nekoga od vas ili mjesto vašeg stopala u Džennetu bolje je od cijelog dunjaluka i onoga što je na njemu.
Kada bi samo jedna žena iz Dženneta došla na ovaj svijet obasjala bi sve što je na njemu.Njen miris i izgled je bolji i ljepši od cijelog svijeta i onoga što je na njemu."Što se tiče Džennetskih žena, kroz njihove udove teče voda mladosti. Kada neka od njih pokaže svoje lice, kao da s njega poteče sunce od njegove ljepote.Srž potkoljenica jedne od njih može se vidjeti kroz meso i ne može je zastrti ni njena koža niti haljine koje ih nosi.Kaže Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem .: "Kada bi se neka od žena stanovnika Dženneta pojavila na dunjaluku, ispunila bi ga prijatnim mirisom, a njena svjetlost obasjala bi sve između neba i Zemlje. Veo jedne od njih, kojeg nosi na glavi, bolji je od dunjaluka i svega što je na njemu."
Žene Dženneta bit će čiste od svake manjkavosti i mahane.Njihovi pogledi bit će usmjereni samo prema njihovim muževima, bez ikakve želje za drugim.Koliko god razmišljali o Džennetskim užicima ili koliko god zamišljali njegove ljepote, on je čudesniji i ljepši nego što možemo zamislit.Naš Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem prenosi nam da je Allah dž.š. rekao:"Pripremi sam Svojim čestitim robovima ono što oko nije vidjelo niti je uho čulo niti je kome na um palo."
Potvrdu ovoga nalazimo i u Allahovoj knjizi: "Čovjek i ne zna kakve ga skrivene radosti čekaju kao nagrada za ono što je radio."
<!--[if !vml]--><!--[endif]--> <!--[if !vml]--><!--[endif]-->Pored svih ovih blagodati jeste i ona koja se ne može porediti niti sa jednom drugom, a to je viđenje Allaha dž.š.
<!--[if !vml]--><!--[endif]-->Gledanje u Allaha dž.š. i slušanje Njegova govora dok se bude obraćao stanovnicima Dženneta unijet će u njihova srca radost i sreću koju do tada nisu osjetili.
Šta mislite braćo i sestre koliko će samo biti lijepa ta lica koja budu gledala u Allaha dž.š. i koja budu čula Njegov glas.
Nakon susreta sa Allahom dž.š., kada se povrate u svoje dvorce i kada se vrate svojim uživanjima, njihov Gospodar će im reći:
"Jedite i pijte, sretni, za ono što ste u proteklim danima činili"
Nakon svega ovoga, dragi brate i sestro, ovo je Džennet, kojeg je Allah dž.š. pripremio Svojim bogobojaznim robovima.
Mi smo spomenuli samo neke užitke, a vi ako želite doći do njih.klonite se malih i velikih grijeha.Uložite svoje napore u činjenu dobra i budite strpljivi u pokornosti Allahu dž.š., za vrijeme ovoga kratkog i prolaznog života.
Na kraju, molim Allaha dž.š. da nas uputi na Pravi Put kojim je On zadovoljan i da nas Svojom dobrotom i plemenitošću učini stanovnicima Dženneta.
AMIN !
05.06.2009.

VELIKANI UMMETA

el-Endelusi

Ispis PDF

Radnja se događa u Španiji nakon konačnog progona muslimana sa njihovih vjekovnih ognjišta). U to vrijeme bio sam mali i nisam razumio ništa od onoga što se u tajnosti događalo u našoj kući, ali sam često zatjecao svog oca, Allah mu se smilovao, uznemirenog, požutjelog u licu. Kada god bih se vratio iz škole, recitovao bih mu sve što sam tog dana zapamtio iz Svetog pisma i upoznao bih ga sa lekcijama koje sam naučio iz španskog jezika.

Nakon što bi me saslušao, povlačio bi se u svoju sobu, koja se nalazila na kraju kuće, i nikome nije dozvoljavao da se približi njenim vratima. U svojoj sobi ostajao je dugo, satima, i ne znam šta je radio unutra. Zatim bi izašao zacrvenjelih očiju, kao da je dugo plakao. Nakon toga, danima bi me gledao sa žalošću i tugom, i kada bi zaustio da nešto progovori, barem mi se tako činilo, a ja stao željno očekujući šta će mi reći, on bi se tada okrenuo i otišao bez ijedne riječi. Moja majka me svaki dan ispraćala u školu, tužna, plačnih očiju, ljubeći me sa čežnjom i toplinom, i ne bi me se mogla zasititi, pa bi me zvala, i po drugi put poljubila, i ne bi se od mene razdvajala osim plačući, tako da sam cijeli dan osjećao toplinu njenih suza na svom obrazu. Čudio sam se njenom plaču, i nisam mogao uopće pojmiti zašto stalno plače. Kada bih se vratio iz škole, ona bi me dočekala žalosna i sa čežnjom, kao da sam bio odsutan od nje deset godina.

Često sam zatjecao svoje roditelje kako se udaljavaju od mene i govore nešto šapatom na jeziku koji nije španski, koji nisam znao ni razumio. Kada bih im se približio, prekinuli bi govor, i promijenili bi ga, te bi počeli govoriti španskim jezikom. Čudio sam se, i patio, i u sebi razne misli gajio, čak sam mislio da nisam njihov sin, da su me našli na putu, pa bi me mučio bol, te bih otišao u ćošak kuće, izolovan, i gorko plakao. Taj period mog djetinjstva bio je protkan duševnim bolima, što je dovelo do toga da se razlikujem od druge djece svog uzrasta, tako da sa svojim vršnjacima nisam učestvovao u njihovoj igri i zabavi, već sam se udaljavao od njih i na osamljenim mjestima znao sam sjediti dugo sam, obujmujući glavu rukama, udubljujući se u razmišljanje, pokušavajući naći rješenje ovih problema... sve dok me svećenik ne bi povukao za rukav košulje da idem na molitvu u crkvu.

Jedanput je moja majka rodila, i kada je mom ocu saopćila radosnu vijest da je dobio sina, prelijepog dječaka, on se nije obradovao i na njegovom licu nije se ukazao ni najmanji smiješak radosti. Sav skrhan, s patnjom koja se ocrtavala na njegovom licu, tromo vukući noge, otišao je svećeniku i pozvao ga da krsti njegovo dijete. Kada je svećenik došao da obavio krštenje, otac je išao iza njegovih leđa, pognute glave, a lice su mu preplavljali znakovi tuge, agonije, ubijajućeg očaja, sve dok ne bi došao sa njim do kuće, i ušao kod moje majke... Tada sam vidio njeno lice kako dobija zastrašujuću boju, a oči joj prikovanog pogleda dok daje svećeniku dijete, uplašena, oprezna... Zatim bi zatvorila oči, i izgarala bi u objašnjenju ovih pojava, povećavajući još više moju bol.


Jedne noći dok su na ulicama Granade proslavljali Uskrs, a Granada bila preplavljena parfemima i svjetlima, i Alhambra (najveličanstvenija džamija koja je u to doba sagrađena u Andaluziji)sijala od svijeća i svjetala, a raspeće sijalo na njenim balkonima i minaretima, pozvao me je moj otac u dubini noći, dok su svi ukućani spavali, te me je poveo u svoju sobu, šuteći, u svoj sveti kutak. Srce mi je počelo žestoko kucati, i zbunio sam se, potom sabrao i bio strpljiv, i kada me je uveo u sobu, dobro je zatvorio vrata, i otišao tražiti svjetiljku. Ostao sam stojeći u tami nekoliko trenutaka, koji su mi bili duži od godina, zatim sam upalio malu svjetiljku koja je tamo bila, pa sam se okrenuo oko sebe i vidio da je soba prazna, u njoj nije bilo ničega što sam očekivao da ću vidjeti, nikakvih čuda, ništa osim tepiha i knjige na rafi i sablje okačene o zid. Otac mi je rekao da sjednem na tepih i šuteći me posmatrao čudnim pogledima, koji su, uz noćnu tišinu i strah zbog sobe u koju me uveo, izazivali dodatni strah, te sam osjetio kao da sam se odvojio od ovog svijeta, koji sam ostavio iza ovih vrata, i da sam se premjestio u drugi svijet, nisam mogao da opišem šta osjećam... Tada je moj otac obuhvatio svojim rukama moje ruke, nježno i samilosno, te mi je rekao tihim glasom:
- O sinčiću moj, ti si sada u desetoj godini svog života, i postao si čovjek, pa ću ti otkriti jednu tajnu, koju sam tako dugo krio od tebe, pa da li je možeš čuvati u svojim prsima, i sakriti i od svoje majke, porodice, drugova i svih ljudi? Doista samo jedan tvoj išaret ka ovoj tajni može da izloži tvoga oca kazni dželata, ljudi iz inkvizicije.
Kada sam čuo riječ inkvizicija, zadrhtao sam od vrha glave do dna svojih stopala. Istina je da sam bio mali, ali sam znao šta je inkvizicija, i vidio sam njene žrtve svakog dana, kada sam išao u školu i natrag, kako su ljudi razapeti na krst ili spaljeni, ili žene obješene dok ne umru, ili im rasječene utrobe, pa sam zašutio i nisam odgovorio. Otac mi opet reče:

-Šta ti je, što ne odgovaraš!? Da li možeš da kriješ ono što ću ti reći?
-Da - rekoh.
- Da kriješ čak i od svoje majke i tebi najbližih ljudi? - upita opet otac.
-Da - rekoh.

Tada mi otac reče: ''Priđi bliže i dobro slušaj, jer ja ne mogu da podignem svoj glas. Bojim se da i zidovi imaju uši, da me čuju pa da me prijave inkviziciji, pa da me živog spale...''
Približio sam mu se i rekao mu: ''Ja dobro slušam, o babice moj.''
Zatim on pokaza na knjigu koja se nalazila na rafi, i reče: ''Da li znaš ovu knjigu, sinak moj?'' Rekao sam: ''Ne.''
''Ovo je Allahova Knjiga'', reče otac.
Upitah: ''Sveta knjiga sa kojom je došao Isus, sin Božiji?''
Otac se zbuni i reče: ''Ne, nikako! Ovo je Kur'an, koji je objavio Allah, Jedan Jedini, Koji nema druga i Koji je utočište svemu, Onaj koji nije rodio i rođen nije i niko Mu ravan nije, najboljem od svojih stvorenja i vođi Njegovih poslanika, našem miljeniku Muhammedu ibn Abdullahu, vjerovjesniku Arapinu, neka je mir i blagoslov na njega.''

Otvoriše mi se oči od uzbuđenja, i nisam mogao ništa razumjeti.
Potom otac reče: ''Ovo je knjiga islama, islama sa kojim je Allah poslao Muhammeda svim ljudima... pa se pojavio tamo, iza mora i pustinja... u pustinji dalekoj i suhoj... u Mekki, u narodu beduinskom, razjedinjenom, mnogobožačkom, koji nisu znali za pravu vjeru, pa ih je uputio ka tevhidu, i dao im jedinstvo, snagu, znanje i civilizaciju, pa su izašli da osvajaju istok i zapad, dok nisu stigli do ovog poluostrva, do Španije, a njen kralj bio je silnik i arogantan, a njegova vlada nasilnička i tiranska, a njen narod potlačen i siromašan, neprosvijećen i zaostao. Ubili su kralja tiranina, oborili nasilničku vlast, i zavladali Španijom i uspostavili pravdu među ljudima, i lijepo se prema njima ophodili, i osigurali im živote i imetke, te su u njoj ostali 800 godina, i u njoj su napravili najnaprednije i najljepše gradove svijeta. Da, sinčiću moj, mi smo Arapi muslimani...''

Nisam imao vlast nad svojim jezikom od uzbuđenja, čuđenja i straha, pa sam mu povikao: ''Šta?! Mi?! Arapi muslimani?!'' Otac reče: ''Da, sinčiću moj, ovo je tajna koju ti prepuštam... Da... Mi... Mi smo vlasnici ovih gradova... mi smo napravili ove zamke, koji su bili naši, pa su postali naših neprijatelja... mi smo podigli ove minarete na kojima se čuo glas mujezina, pa je počelo na njima zvoniti zvono... mi smo izgradili ove džamije, u kojima su klanjali muslimani poredani u saffove pred Allahom, a ispred njih njihovi imami, učeći u mihrabima Allahovu Knjigu, pa su to postale crkve u kojima su svećenici i monasi, koji recitiraju Indžil... Da, sinak moj, mi smo Arapi muslimani, ostavili smo trag na svakom mjestu u Španiji, i ispod svakog otvora u zemlji njenoj ostaci su nekog od naših predaka, ili nekog od naših šehida. Da... mi smo napravili ove gradove, mi smo izgradili ove mostove, mi smo utrli ove puteve, mi smo iskopali ove kanale i mi smo posadili ovo drveće... Ali prije četrdeset godina... Da li slušaš? Prije četrdeset godina, prevaren je jadni kralj, Ebu Abdullah Mlađi, posljednji od naših kraljeva u ovim gradovima, obećanjima Španaca i ugovorima sa njima, pa im je predao ključeve Granade, i dozvolio im prostore svog naroda, i grobove svojih predaka, pa je otišao na Zapad, da tamo umre sam, usamljen, kao beskućnik i bjegunac. A oni su nam obećali slobodu, pravdu i nezavisnost. Ali, kada su zavladali, prekršili su sve svoje ugovore, pa su osnovali inkviziciju i prisilili nas na kršćanstvo, i jako nas pritiskali na ostavimo svoj jezik, uzeli su našu djecu, da ih oni odgoje u kršćanstvu. To je ta tajna koja je oličena u našem skrivanja našeg ibadeta, našoj tuzi zbog ponižavanja naše vjere na svakom koraku i tuzi zbog ispaštanja naše djece. Četrdeset godina, sinčiću moj, a mi smo strpljivi nad ovom kaznom, koju ne podnosi ni kamenje, stijena, čekamo olakšanje od Allaha, ne očajavamo, jer je očajanje u našoj vjeri zabranjeno, vjeri snage, sabura i borbe. Ovo je ta tajna, o sinčiću moj, pa je sakrij, i znaj da život tvog oca visi o tvojim usnama, a ja se, tako mi Allaha, ne bojim smrti, niti mrzim susret sa Allahom, već volim da ostanem živ dok te ne poučim tvom jeziku i vjeri, pa te izbavim iz tmina nevjerstva u svjetlost imana. Idi sada u svoju postelju, sinak moj...


******************

Poslije toga, kada god bih vidio balkone Alhambre ili minarete Granade, uhvatila bi me snažna trzavica, i osjetio bih kako čežnja i tuga, mržnja i ljubav preplavljaju moje srce, i tokom tih dugih sati razmišljanja, često sam zaboravio i na sebe i na prostor i vrijeme u kojem živim, a kada bih se prenuo, zatekao bih sebe kako kružim oko Alhambre, kako joj se obraćam i kako je korim. Govorio bih:
''O Alhambra... O voljena i krasna, zar si zaboravila svoje graditelje, i svoje vlasnike, one koji su te nahranili dušama i srcima svojim, i napojili te krvlju i suzama svojim, pa si zaboravila njihovo obećanje i odbila njihovu ljubav? Zar si zaboravila kraljeve lovce, one koji su kružili tvojim hodnicima, naslanjali se na tvoje stubove, i koji su te preplavili... Ono što želiš od slave i veličanstva, sjaja i ljepote, pa oni su ponosni i plemeniti, oni koji, ako govore svijet šuti, a ako narede, odgovorilo bi vrijeme. Zar si se navikla na zvona poslije ezana? Zar si zadovoljna monasima poslije imama?''

Zatim bih se pobojao da me ne čuju neki svećenici inkvizicije, pa bih pohitao kući, da naučim još jedan ders arapskog koji mi je držao moj otac. Kao da ga sada vidim kako mi naređuje da mu napišem strano slovo, pa bi on napisao njegov ekvivalent na arapskom, i govorio: ''Ovo su naša slova'', i kako me podučava njihovom izgovoru i pisanju, a zatim mi drži predavanje o vjeri, podučava me abdestu i namazu dok stojim iza njega i klanjamo tajno, u ovoj sobi punoj bojazni. A strah da ne pogriješim pa da otkrijem tajnu nikako se nije odvajao od njega, pa bi me iskušavao govoreći mojoj majci da me pita:
''Čemu te je naučio tvoj otac?'' ''Ničemu'', rekao bih, a ona bi rekla: ''Ja znam čemu te poučava, pa ne krij to od mene.'' ''On me doista ničemu ne poučava'', rekao bih.
Kada sam usavršio arapski, i razumio Kur'an, i znao pravila vjere, upoznao me je sa svojim bratom u ime Allaha, pa bismo se nas trojica sastavljali da ibadetimo i učimo Kur'an.

******************

Nedugo nakon toga, inkvizicija je pojačala mučenje ostatka Arapa, tako da ne bi prolazio dan u kojem ne bismo vidjeli dvadesetericu ili tridesetericu razapete na krst ili žive spaljene, kako ih kažnjavaju najgorom i najstrašnijom kaznom, pa bi im otpadali nokti, a oni to gledali svojim očima, pa bi ih napajali vodom dok im ne bi nestalo daha, zatim bi im pritiskali noge i bokove vatrom, pa bi im kidali prste i sipali ključalu vodu u usta, i bičevali ih dok im meso ne otpadne.

To je trajalo dugo vremena, pa mi jednoga dana reče otac: ''Sinčiću moj, ja doista osjećam da mi se smrtni čas primakao, i da ću pasti kao šehid od njihovih ruku, pa će mi možda Allaha podariti Džennet, te da tako ostvarim veličanstvenu pobjedu. Ja više nemam svrhu na ovom svijetu pošto sam te izvadio iz tmine nevjerstva, i prenio ti najveći emanet, onaj pod čijim teretom skoro da padnem, pa kada me zadesi smrt, ti se pokoravaj ovom svom amidži, i ne suprotstavljaj mu se ni u čemu.''

*****************

Prolazili su dani i u jednoj mračnoj noći, jednoj od zadnjih noći u mjesecu, pozvao me moj amidža i naredio mi da idem sa njim, jer nam je Allah olakšao put bjekstva ka zapadnoj obali, gradu muslimana, pa sam rekao: ''A moja majka i otac?''
Tada me amidža jako povukao za ruke i strogo rekao: ''Zar ti otac nije naredio da mi se pokoravaš?''
Ušutio sam i krenuo sa njim, mali, prisiljen, dok se nismo udaljili od grada i okružila nas noć, te mi on reče: ''Strpi se, sinak... jer Allah je propisao tvojim roditeljima sreću, na rukama inkvizicije...''

****************
Stigao je dječak u zapadnu zemlju, i od njega je nastao alim, pisac, gospodin, Muhammed ibn Abdurrefi' el-Endelusi, i Allah je ummetu dao korist od njega i njegovih djela...

Prevedeno iz knjige Šejha Ali Tantavija, ''El-kasasu minet-tarih'' / "Priče iz historije", str. 46., Darul-Minare, Džidda, 1996.

04.06.2009.

10 SAVJETA SESTRI MUSLIMANKI

Ispis PDF

Esminim unukama koje je slijede u čednosti, čistoti i neporočnosti... onima koje kroče putem Aiše, Hafse i Sumejje, radijallahu anhunne... čistim, neporočnim, bogobojaznim i čednim... Onima koje je zaveo i obmanuo lažni ovodunjalučki sjaj i ukras... koje civilizacija zaostalih zadivljuje i bez daha ostavlja... onoj koja je zgriješila prema svome Gospodaru, pocijepala zastore svoje čednosti pa iz svoga doma izašla obučena a gola, da, i sama zavedena, skreće pažnju na sebe i zavodi druge... svima njima želim uputiti savjet, upozoriti ih i opomenuti...

SAVJET PRVI:
Sestro vjernico, ti kojoj je Allah podario blagodat zdravlja, blagodat vjere islama, zahvaljuj Uzvišenom Allahu, nastoj Mu se približiti i biti Mu pokorna... jer je u pokornosti Njemu sreća i ovoga i onoga svijeta, a bliskost sa Njim Uzvišenim je veličina i ponos i na dunjaluku i na ahiretu. Kaže Uzvišeni: ''A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao – postići će ono što bude želio.'' (El-Ahzab, 71.)


SAVJET DRUGI:
Čuvaj svoj hidžab, svoju čednost i poštenje. Hidžab je čistota, krepost, čestitost i neporočnost. Kaže Uzvišeni: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti.’’ (El-Ahzab, 59.)
Da, baš tako, on je ukras i obilježje čiste, plemenite i časne žene. Hidžab je dokaz njenog stida, pokazatelj čistote i neporočnosti, i njena zaštita od šejtana među ljudima i džinnima. Zato dobro čuvaj svoj hidžab, Allah ti se smilovao, jer je on tajna tvoje sreće.

SAVJET TREĆI:
Čuvaj se onih koji zagovaraju otkrivanje i razgolićavanje, jer oni ti samo zlo žele. Budi poput čvrste brane pred njihovim idejama i zamislima, neprobojna tvrđava pred njihovim strastima i prohtjevima. Da, tako je, sestro moja, tvoj stid i čednost im ne da mira, ne da im zaspati, pa bi htjeli da te pridruže povorci grješnica sa Zapada, samo da bi zadovoljili svoje strasti i prohtjeve i želje svoje ostvarili. Čuvaj se takvih, ja te iskreno savjetujem i želim ti samo dobro.

SAVJET ČETVRTI:
Svoj jezik čuvaj od ogovaranja (gibeta) i prenošenja tuđih riječi (nemimeta). Ova dva grijeha uništavaju dobra djela i proždiru nagradu pokornosti. Kaže Uzvišeni: “...i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno.” (El-Hudžurat, 49.)
Izbjegavaj sijela i skupove u kojima se čine ovi grijesi, i mnogo Allaha spominji i Kur’an uči, tako ćeš se sačuvati i zaštititi od tih stvari.

SAVJET PETI:

Svim srcem nastoj, Allah te čuvao, da se podučiš propisima svoje vjere i temeljima vjerovanja. Savjetujem ti da čitaš korisne knjige, savjete i poslanice naših učenjaka i daija, da posjećuješ predavanja i korisne skupove, jer ćeš na taj način postići gore navedeno.
Sjeti se riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko bude krenuo putem traženja znanja, Allah će mu time olakšati put do Dženneta.”

SAVJET ŠESTI:
Sestro u vjeri, historija nam neprestano priča o životima velikih žena, žena koje su se žrtvovale i uložile svoje vrijeme i trud, odgajajući tako velikane i heroje, svijetle primjere o kojima čitav svijet govori, a historija uvažava. Još davno je rečeno: “Iza svakog veličanstvenog odgoja stoji veličanstvena žena.”
Pa hoćeš li ti biti jedna od onih koje su svoje ime uklesale u stablo vremena, i trag svojih djela ostavile na stranicama historije, podižući jedinstvenu i izvanrednu generaciju, usađujući joj ljubav prema vjeri i zajednici muslimana (ummetu) i spremnost na žrtvu, dobivši na kraju, kao plod, čvrstu vjeru uz zalaganje i žrtvovanje za nju?!
Zato samo naprijed, sestro… trud neće propasti, a rad i zalaganje neće biti uzaludni i beskorisni.
“I reci: ‘Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici.’” (Et-Tevbe, 105.)

SAVJET SEDMI:
Plemenita sestro, nastoj obavljati što više dobrovoljnih djela (nafila), ustraj u dijeljenju imetka, i budi od onih koje hrle i žure ka Džennetu, prostranom poput nebesa i Zemlje. Kaže Uzvišeni: “Nadmećite se da u Gospodara svoga zaslužite oprost” (El-Hadid, 21.); “…i neka se za to natječu oni koji hoće da se natječu!” (El-Mutaffifūn, 26.).
Zato, sestro, hajde, požuri… megdan je prostran, a put dalek. Opskrbi se imanom i naoružaj se pokornošću… Džennet je posljednja stanica.

SAVJET OSMI:
Cijenjena sestro, jesi li čula priču o Ummu Salih (majci Salihovoj)?
Bila je to jedna starija žena. Čula je o vrijednosti pozivanja u Allahovu vjeru i velikoj nagradi za to, pa je, zajedno sa svojom djecom, odselila u jedno mjesto da bi podučavala i savjetovala žene, stanovnice tog mjesta... pa ima li danas žena koje bi se povele za ovako divnim primjerom?
Kaže Uzvišeni: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati.” (Ali Imran, 104.) Pa hoćeš li se pokoriti i predati ovom veličanstvenom pozivu Božijem? Nadam se da hoćeš...

SAVJET DEVETI:
Sestro vjernice, još uvijek ima puno žena koje žarko žele da svoje brige podijele sa nekim, da svoju tugu i bol iznesu onome ko će saosjećati sa njima. One su u potrebi za dobrim i pobožnim ženama poput tebe, zato pohitaj, Allah te čuvao, budi im pri ruci i pomozi ih u pokornosti Stvoritelju, usmjeri ih na put dobra i spasa. Ti to, ako Bog da, možeš. I sjeti se riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Da Allah preko tebe uputi samo jednog čovjeka, bolje ti je od blaga crvenih deva.”

SAVJET DESETI:
Savjetujem ti da čitaš o životima dobrih i pobožnih žena iz prijašnjih generacija, žena čiji su životi veličanstveni uzori, jedinstveni primjeri i neponovljive priče. Uistinu su u tome važne životne lekcije i neprocjenjive pouke i poruke.
Allah neka te čuva i učini sretnom!

Preveo: Damir Muratović

04.06.2009.

PORUKE OMLADINI

 

Bismil-lahir-rahmanir-rahim


Neka je svaka hvala Uzvišenom Allahu i neka je selam na onoga poslije koga nema poslanika.

Ovo su osjećaji jedne djevojke Bosanke koja je zažalila zbog stanja njene domovine kada je vidjela koliko se krše propisi Allahove Knjige. Zato je ona uzela pero da izloži ono što ima u srcu, osjećanje žalosti i razočarenja zbog stanja omladine - njene generacije, kako su se oni negativno promijenili, postali su lutke u rukama neprijatelja Islama, koje oni pokreću kako hoće. Oni oponašaju nevjernike u nošnji, u običajima, načinu života, i misle da je sve to kultura.

Igranke koje su tako raširene u Bosni, mjesta gdje se čini razvrat, kafane gdje se toči alkohol.to nije ništa drugo osim oblik nevjerničkih običaja, koji su prenošeni u muslimanske zemlje zamotani lažnom maskom civilizacije, kulture, napredovnja.
Zbog takve nezadovoljavajuće situacije u Bosni, pred sobom imamo par članaka sa potpisom ''Bintu-l-Bosna'', koje smo smatrali potrebnim da objavimo u obliku jedne brošurice, tako da ono što sad ostaje neobjavljeno, stići će Inša Allah do vas putem naših i vaših ''Islamskih balkanskih novina''.


Pošto je autorka tražila da se ne objavi njezino ime, nazvali smo je ''Bintu-l-Bosna'' (Kćerka Bosne), zato što smo vidjeli da njeni radovi sadrže želju za što bolju i uspješniju Bosansku sadašnjost i budućnost.
Želja je da Bosna više ne bude pozorište gdje muslimani glume nevjernike.
Od Allaha tražimo pomoć, na Njega se oslanjamo, i nema snage ni moći niko osim Allaha.
ISLAMSKI BALKANSKI CENTAR

Bismil-lahir-rahmanir-rahim
OMLADINO!

Vaše pravo polje djelovanja ste vi sami. Ako u tome uspijete, onda će vam sa drugim poljima biti lakše. Ako budete slabi sa samim sobom onda ćete sea drugima biti nemoćni. Zato, prvo eksperimentišite sa samim sobom i imajte na umu da cjelokupni dunjaluk očekuje generaciju posebne mladeži, sa potpunom čistotom, i vrijednim i snažnim moralom.


Djevojko, pogledaj ovaj tekst i priznaj, makar i sama sebi, da si bar jednom pomislila kako je glup taj tvoj izlazak u kafić i sva ta procedura šminkanja pred ogledalom, za nekog propalicu, koji u tebi vidi korist kroz zadovoljavanje njegovih prljavih strasti, a ne biće koje osjeća. Reci, sestro, sebi da niko nije vrijedan tvoje ličnosti i tvog morala. Stavi tačku, i okreni leđa svom dosadašnjem načinu života.
"A Allah prašta i samilostan je". (Kur'an)


Mladiću, pitam te, zbog čega posjećuješ kafiće u kojima činiš nebrojene harame, sve ono što je odvratno , glupo i neprihvatljivo, a vodi u džehennem. Probudi se! Osvijesti se i reci jedno odlučno NE. Reci ne alkoholu, bludu, muzici, kocki i svemu onome sa čim nije zadovoljan tvoj Gospodar. Nemoj biti ohol i tvrdoglav. Raskini prijateljstvo sa šejtanom, a pokoravaj se samo Allahu. Svoju muškost ne dokazuj pijenjem alkohola, lupanjem čaša, tučom... već uzmi pušku i bori se protiv nevjernika, bori se da riječ tvoga Gospodara bude gornja a Allahov zakon iznad svih silnika i vladara. Reci sebi neću da budem griješnik bez životnog cilja. Budi mudžahid koji se bori nepoznavajući strah od smrti.


Allah je spomenuo nas prije nego što smo mi Njega. Dao nam je blagodati prije nego što smo Mu mi uputili molitvu, a smilovao nam se prije nego što smo Ga i zamolili. Pa kako da dozvolimo da u našim srcima bude išta drugo osim Njega?


A zar je naš vid zahvalnosti ispoljavan u dugim satima dangubljenja u zagušljivim, mračnim i punim bluda prostorijama diskoteke?
Ako hoćemo da nas Allah uputi pravim putem, ostavimo diskoteku i strast koja se nalazi u njoj. Kaže Uzvišeni Allah:
"Ko će uputiti onoga ko je strast za Boga svoga uzeo..." (Kur'an)


Čovjek je stvoren u najljepšem obliku, ali se spušta do najnižeg životinjskog stepena življenja kad god se podvrgne načinu života različitom od onog kojeg je Allah odredio.
Omladino ne dozvolite da padnete u okove strasti i da im postanete poslušni robovi.

DRAGI BRATE!

O ti , koji hodaš nekim krivm stazama, dok ti život prolazi u grijehu, bludu i piću. Koliko si puta samo proveo noći uz čašu alkohola, tu čašu otrova. Zašto, brate? Zar ti ikakvo dobro donosi? Stani, ne lutaj dalje! Razmisli brate!


Pitaš li se ikad ko si i šta si? Nemoj misliti, brate, da ćeš vječno živjeti i da ti je ovaj život sve. Zar ti mnoštvo grobova koje gledaš svaki dan, nisu jasan dokaz da ćeš i ti sutra biti jedan od njih? Da ćeš svo blago ovog svijeta ostaviti i sam samcat krenuti u vječnost.
Šta moisliš, brate, ko je stvorio sve ovo, sav ovaj svijet, kosmos, mene i tebe? Nije to moglo postati onako, samo od sebe. Znaj da je jedini Tvorac svega, moj i tvoj Gospodar, Gospodar cijelog svijeta - Allah.
Pokušaj da razmisliš. Shvati da si ti samo običan rob, ništavilo, zrnce prašne. A opet, tako sićušan i bezvrijedan, usuđuješ se da kršiš naređenja svoga Gospodara. Da huliš na njegovo časno ime.


Misliš da si junak kada odeš u birtiju, kada trošiš novac za kelnerice koje te služe u miniću, kada razbijaš čaše zbog neke pjesme koja te je "dirnula"? Šta misliš, brate, da te takvog zadesi smrt? Pitaš li se šta bi sa tobom bilo? Ponovo te upozoravam da razmisliš.
Kaže Allah: "O vjernici, zaista je alkohol, kocka, idoli i gatanje strelicama samo nečisto šejtansko djelovanje. Pa se klonite toga da biste bili spašeni". (Kur'an)


Brate, Allah ti pruža mogućnost da umjesto u kafanu, odeš u džamiju, da živiš životom vjernika i da shvatiš koliko je lijep takav život. On ti pruža dobra ovog svijeta, ali obećaje i blagodati onog svijeta. Jer doći će dan, brate, kada ćeš odgovarati za svoja djela. Tad neće biti tvojih ahbaba iz kafane, ni tvojih kelnerica u mini-suknji, nego ćeš ti i samo ti, brate, sve to podnositi. Pokušaj da zamisliš vječnost. A tek vječnost u džehennemu, vječnost u bolu i patnji. Zar zaista to želiš? Stani i dobro razmisli kojim putem da kreneš. Da li putem koji vodi u zabavu neko vrijeme a poslije u džehennem ili stazom ispravnih prethodnika? Sve ovo zbog tebe samog. Vjeruj da ti ja želim svako dobro. A dobr možeš postići jedino vjerovanjem u Allaha. Ako odlučiš da se promijeniš, onda neka je na tebe mir i spas Božiji. Ali, ako nastaviš po starom, žao mi te je, jer onda si doista jedan od izgubljenih.

DŽAHILSKA MJESTA ZA ZABAVU

Svaki sat, svaki tren, za nas predstavlja dragocjenost. Ne smijemo se sa njim šaliti, ne smijemo ih uzalud potrošiti. Za pravog čovjeka, to je nedopustivo. Život je izuzetno ozbiljan zadatak a smrt je nijemi svjedok uzvišene ozbiljnosti.

Život je kao da uđeš na jedna vrata a na druga izađeš.
ZAR DA MI DRAGOCJENO VRIJEME TROŠIMO U DISKOTEKAMA, KAFIĆIMA. IGRAJUĆI ZABRANJENE IGRE I RADEĆI NEDOZVOLJENE STVARI.
Englezi kažu: "Vrijeme je novac." Ali vrijeme je puno više od toga. Vrijeme je bitno pitanje čovjekovog života. U svom ograničenom životu imamo zadatke koje trebamo prema svojim sposobnostima i mogućnostima da ostvarimo. Ti zadaci su veoma važni i naređenje su Uzvišenog Allaha. Svaki čovjek ima svoju misiju na zemlji i on je ne smije iznevjeriti ili izdati.


Kad vidimo djela nekog pisca začudimo se: "Kako je samo taj čovjek uspijevao koristiti vrijeme na koristan način"?
A kako ga koristi danas omladina?


Mladi koji poštuju život dat od Allaha treba da korisno upotrijebe vrijeme. Zbog tog saznanja treba naučiti pravilno upotrijebiti vrijeme. Svaki rani početak daje veći plod od kasnog. Često, dok razmišljamo kako da počnemo neki posao, bude prekasno. Dane mladosti treba iskoristiti, jer mladost ne traje vječno. Zar da mladost provedeš u mračnim prostorijama u kojima se gubi svaki trag ljudskosti, daleko od nauke? Neznalice su mrtvi i prije prave smrti, a učeni su živi iako su davno pomrli.


Brate, sestro! Potrudimo se da upoznamo svoju vjeru. Nemoj odbacivati Islam prije nego što ga upoznaš. Znaj da je stroga naredba (farz) da učiš.zato upoznaj uzvišenu vjeru Islam, postupaj u skladu s njom, da bi se spasio i na ovom i na budućem svijetu.
"I NE PRIBLIŽAVAJTE SE BLUDU, JER TO JE RAZVRAT, KAKO JE TO RUŽAN PUT". (KUR'AN)


Zar nisu dovoljne ove Allahove riječi da bi čovjek shvatio pravo značenje razvrata koji danas gospodari današnjom omladinom?! Zar nije dovoljna Allahova zabrana, da ljudi odbace tu prljavu stvar, da je skinu s njenog prijestolja, da je bace pod noge i da je satru u prah i pepeo?!
Ali Allah dobro kaže: "Mi u ovom Kur'anu na razne načine objašnjavamo ljudima svakodnevne primjere, ali je čovjek više nego spreman da raspravlja". (Kur'an)


Tako i ovo naša omladina.
Bez obzira što Allah zabranjuje blud i to izričito zabranjuje, oni ipak uzimaju njegove riječi za raspravu, i pokušavaju da tu nađu opravdanje u svojim "zdravim razumima". Za sve imaju neka objašnjenja: "Pa eto, to se odnosilo na tadašnje vrijeme". Oni ne znaju. Ne znaju da je Kur'an objavljen za sva vremena i sve narode, da nema onog: "drugo je bilo tad, a drugo je sad".


I kako uopšte jedan insan, jedna mala praška u svemiru ima toliko hrabrosti da se suprodstavi Allahovom naređenju i da tu unosi neka svoja mišljenja. Kao da čovjek zna šta je dobro za njega. Jadno je to!
Čovjek ne shvata ili neće da shvati poruku koju nam šalje Allah. Poruku da ćmo uspjeti jedino ako budemo izvršavali Allahova naređenja i klonili se Njegovih zabrana.
A Allah zabranjuje blud. I ne samo blud što zabranjuje sam čin bluda, nego preduzima sve da do toga u opšte ne dođe, i kaže: ''I ne približavajte se bludu.''


Prema tome, trebamo se kloniti mjesta na kojima se možemo približiti razvratu, i tako otići na šejtanov put izazivajući Allahovu srdžbu što nas vodi u džehennem. Da nas Allah toga sačuva!
Upravo, takva mjesta su igranke, diskoteke i kafići. Dragi brate i sestro, okanite se toga, vratite se Islamu i samo tako ćete biti spašeni.
Dobro vam želi:
Bintu-l-Bosna

03.06.2009.

PRVA BRAČNA NOĆ

Klanjanje nafile i ucenje dove

Mustehabb je prve noci da supružnici klanjaju dva rekata nafile u džematu kako bi njihov fizicki dodir i sastanak zapoceo sa pokornošcu Allahu dž.š. Muž staje naprijed, a žena iza njega. Kada završe sa namazom, mustehabb je da muž dovi slijedecu dovu (bilježi je Taberanija), a žena amina:

" Allahumme barik li fi ehli. Ve barik lehum fijje. Allahummerzukhum minni verzukni minhum. Allahummedžme' bejnena ma džema'te fi hajrin. Ve ferrik bejnena iza ferrakte fi hajrin."(Gospodaru, podari mi bereket u mojoj ženi. I njoj u meni. Gospodaru, daj da ima nafaku (u imetku i porodu) od mene i ja od nje. Ucini da naš sastanak i život bude samo dobro. A ako nas rastaviš, daj da i u tome bude dobro)

Ucenje dove za bereket žene

Mustehabb je da suprug prve bracne noci stavi ruku na celo mlade i izgovori: "bismillu", a potom prouci dovu moleci Allaha dž. š. za njen bereket.

Poslanik a.s. je rekao, a Buharija zabilježio: "Kada se neko od vas oženi, neka spomene Uzvišenog Allaha, potom neka zamoli za bereket rijecima: 'Allahumme inni es'eluke min hajriha ve hajri ma džebelteha 'alejhi, ve e'uzu bike min šerriha ve šerri ma džebelteha 'alejhi.' Gospodaru, molim Ti se da me od nje zapadne samo dobro, dobro sa kojim si je Ti stvorio, a utjecem se Tebi od zla njenog, i zla onoga sa kojim si je Ti stvorio."

Upotreba misvaka ili cetkice

Prije fizickog intimnog odnosa mustehabb je upotreba misvaka (analogno tome cetkice i kaladonta za onoga ko nema misvaka) kako bi se izbjegao neugodan miris iz usta.
Suprug bi se trebao truditi da pridobije povjerenje žene, da joj ulije sigurnost i samopouzdanje, da joj razbije stid pred njim, strah i nervozu koji se mogu javiti u toj situaciji. Pošto islamska omladina koja se drži islamskog morala, nema predbracnih fizickih odnosa, jer su oni strogo zabranjeni i sankcionisani po islamu izvan bracne zajednice to je nacin da se žena pripremi na normalan, neusiljen nacin za ta potpuno nova bracna iskustva.

Lijepo bi bilo da joj se lijepo obraca, da joj ponudi nešto od jela ili pica kao cašu mlijeka i sl., pokazujuci i na taj nacin pažnju prema njoj, da bude pažljiv, nježan i nenasilan, tako da mu ona prirodno i nenametljivo odgovori i udovolji.

Prekrivanje kod intimnog odnosa

Od adaba fizickog odnosa je da se supružnici obnaže, a najbolje je da to bude pod jednim zajednickim prekrivacem, pošto Poslanik a.s. kaže: "Allah je onaj koji se stidi, skriven je, voli stid i da se bude prekriveno." Ibn Madždže bilježi predaju, takoder: "Kada neko od vas ima odnos sa svojom ženom, neka se prekrije i ne obnaži potpuno, da ne bi izgledali u tome kao dvoje magaradi."

Dozvoljeno je supružnicima da gledaju stidna mjesta svojih partnera u braku, mada hanefijski pravnici kažu da je prece da ne gledaju. Ibn Madždže bilježi predaju u kojoj Aiša r.a., žena Poslanika a.s., kaže: "Nisam nikad pogledala, ili nisam nikad vidjela stidno mjesto Poslanika a.s." (1/217).

- Da se odnos obavlja u tami ili pod prigušenim svjetlom, posebno u pocetku bracnog života, da se izbjegne nelagodnost i stid koji se mogu javiti kod ženske osobe.

- Da suprug ne izazove odbojnost i nelagodu kod žene kakvim gestom, uhodenjem ili sl. dok se ona priprema za taj cin. Muž bi trebao da ima inicijativu sa dovoljnim uvodom i predigrom zbog raznoraznih razloga pshiloške, fizicke i druge naravi…

Propisi intimnog bracnog života

Što se tice ,,bracne postelje” postoje razni sunneti i adabi sa kojima se prilikom tog cina - najveceg dunjaluckog uživanja - ujedno postiže i sevap i nagrada za onoga ko ih se pridržava. Od tih propisa su slijedeci:

Pripremiti postelju sa ,,bismillom”.

Da se supružnici urede na nacin da svrate pozornost svoga bracnog druga, odjecom, mirisom, postupkom, pozom i sl.

Abdullah b. 'Abbas je tako cinio, a kada je o tome upitan, rekao je: Volim da se uredim ženi kao što volim da se i ona uljepša meni.

Od adaba odnosa je da muž uci dovu koju bilježe Buharija i Muslim: "Ako neko prilikom odnosa sa ženom prouci: 'Bismillahi, Allahumme džennibneš-šejtane ve džennibiš-šejtane ma rezaktena.' 'U ime Alllaha, Gospodaru moj, otkloni šejtana od nas i otkloni šejtana od onoga što se zacne,' pa ako se iz tog odnosa rodi dijete, šejtan mu nikad nece moci naštetiti."

Od adaba intimnog odnosa, analogno ovoj predaji, bilo bi da i žena uci pomenutu dovu.

Haram je imati snošaj u stražnji, analni otvor, kao i u prednji u vremenu menstruacije, ili u periodu nakon porodaja, dok se žena ne ocisti i dok ne prode taj period, zbog ajeta u kome se kaže: "…I ne približavajte se ženama dok su u menstrualnom ciklusu…"

I zbog hadisa koga bilježe autori hadiskih zbirki ,,Sunnen” (Ebu Davud, Tirmizija i Ibni Madždže) osim Nesaije: "Ko ima intimni odnos sa ženom, dok je u menstrualnom ciklusu, ili u analni otvor, taj je postao nevjernik u ono što je objavljeno Muhammedu a.s."

Ako bi se desilo da covjek ima intimni odnos sa ženom, dok je u menstrualnom ciklusu, bio bi to grijeh - haram, a pocinilac bi trebao po sunnetu podijeliti zlatnik sadake ako je to ucinio dok je menstruacija bila u svom uzlaznom nadolazecem ciklusu, i pola zlatnika ako je to ucinio u njegovom završnom stadiju, po hadisu koga bilježe Ebu Davud i Hakim koji ga ocjenjuje kao vjerodostojnu predaju: "Ako covjek ima intimni odnos sa svojom ženom dok ima menstruaciju, neka podijeli sadaku visine jednog zlatnika u slucaju da se to desilo dok je mjesecnica bila crvene boje, i pola zlatnika ako je bila žuckaste boje."

Ako bi žena dozvoljavala odnos u takvom stanju, bila bi grješna. U vrijeme menstruacije i cekanja nakon poroda dozvoljeno je nasladivati se ženinim tijelom, ali se ne smije imati i intimni odnos sa njom u takvom stanju. Autori hadiskih zbirki ,,Sunen” (Ebu Davud, Tirmizija, Nesaija i Ibn Madždže) bilježe predaju gdje se dozvoljava sve osim intimnog odnosa: "…(dozvoljeno je) da radite sve osim intimnog odnosa…"

Nesaija bilježi i verziju hadisa: "Pridi ženi sprijeda ili od pozadi, ali samo u prednji otvor, i ne cini to za vrijeme menstruacije."

Takoder, bilježi i drugu verziju: "Allah ne gleda u covjeka koji ima odnos sa ženom u stražnji, analni otvor. "Ebu Davud bilježi hadis: "Proklet je onaj koji opci sa ženom u analni otvor."

A Nesaija bilježi predaju: "Ibni Abbas je pitan o onome koji opci sa ženom u analni otvor pa je rekao: 'Ovaj me pita o nevjerovanju (kufru).'"

Dozvoljeno je prilaziti ženama u bilo kojoj pozi, ali da snošaj bude u prednji otvor, po ajetu u kome se kaže: 'Vaše žene su njive vaše i prilazite im kako hocete', što je Poslanik a.s. prokomentarisao, kako bilježe Buharija i Muslim: 'Sprijeda ili odpozada samo da snošaj bude u prednji otvor.'

Osoba za koju se zna da opci sa ženom u njen analni, stražnji otvor, kažnjava se kaznom ta'zira, ako je znao za tu zabranu. A ako se bracni par oda takvoj perverziji, kažnjavaju se prisilnim razvodom, takoder i u slucaju ako muž sili ženu na takav odnos pa mu se zabrani, a on to ponovi.

Najprirodnija i najbolja poza je, kako se pominje u hadisu koji bilježi Muslim, da žena bude na ledima, a muž iznad nje:

I kad covjek leže izmedu njena cetiri uda (ruku i nogu), te se spolovila samo dotaknu, obaveza je uzimanja gusula (makar i ne bilo snošaja). Nakon snošaja, u slucaju ponovne želje, mustehabb bi bilo uzeti abdest prije ponovnog odnosa, radi predaje koju bilježi Muslim: "Kad neko od vas bude imao odnos sa ženom, pa htjedne to da ponovi, neka prije toga uzme abdest, tako ce stimulisati tu aktivnost."

Naravno da je kupanje još efikasnije od abdesta. Bilježi Ebu Davud i Nesaija od Poslanika a.s.: …Kako je on jednog dana posjetio svoje žene kupajuci se kod svake. Upitao ga je prenosilac ove predaje, Ebu Rafi': Allahov Poslanice, što to nisi sveo na jedno kupanje? Odgovorio je: Ovako je bolje, vrednije i cišce.

Najbolje je požuriti sa kupanjem koje je obavezno nakon makar i doticaja spolnih udova muškarca i žene. Medutim, ako se iz kojekakvih razloga odgodi kupanje, onda je mustehabb da se uzme abdest prije spavanja.

Ne bi trebalo spavati necist, pa makar se uzeo samo abdest (naravno, ovaj abdest nije validan za klanjanje, uzimanje mushafa i sl., nego se mora za te ibadetske radnje prvo okupati), pošto Muslim bilježi predaju: …Kako je Poslanik a.s. prvo uzimao gusul, ili eventualno abdest, pa tek onda spavao (nakon odnosa sa ženom).

Bilježe Buharija i Muslim: "Poslanik a.s. bi, u situaciji kada je bio necist (džunup) pa htio jesti ili spavati, prao svoje stidno mjesto, a potom uzimao abdest, kao što se uzima za namaz."

Naravno, da se u slucaju nemanja vode ili ako je potrebnija za neke druge svrhe, umjesto gusula i abdesta može uzeti tejemmum. Supružnicima je dozvoljeno zajednicko kupanje i to nece kvariti gusul, makar jedno drugo i gledali, po predaji koju bilježe Buharija i Muslim, a prenosi Aiša r.a.: "Kupala sam se sa Poslanikom a.s. iz iste posude u kojoj su nam se ruke preplitale, a on je stizao uzeti vodu prije mene, pa sam mu govorila: 'Ostavi i za mene, ostavi i meni! Bili smo obadvoje džunupi.'"

Supružnici bi svojim brakom trebali nanijetiti bracnu neporocnost i ustezanje od svega onoga što je Uzvišeni Allah zabranio, tako da bi svojim bracnim životom i fizickim intimnim odnosom imali sevap i nagradu, iako je to vid najsladeg dunjaluckog uživanja. I pored toga, Allah dž. š. za to daje nagradu, kao što bilježi Muslim: "I kad imate snošaj sa svojom ženom, to je kao podijeliti sadaku. Rekoše: 'Allahov Poslanice, zar u zadovoljavanju strasti nekog od nas ima sadaka?' Allahov Poslanik odvrati: 'A šta misliš da li ima grijeh, ako to ucini na nedozvoljen (vanbracni) nacin?' 'Naravno!' Prema tome, ako to ucini (u braku) na dozvoljen, halal nacin, onda ima nagradu.'"

Dozvoljeno je prilikom snošaja, ako se žena sa tim slaže, da prije ejakulacije suprug izvadi ud izvan ženskog polnog organa, radi sprjecavanja trudnoce iz raznoraznih opravdanih razloga (da bi odmorio suprugu od radanja i sl.), mada je prece da se i to izbjegne pošto je takav cin opisan u hadisu koga bilježi Muslim, kao ,,el-ve'dul-hafijj” ili ,,skriveno ubistvo”.

Gazalija smatra da je takvo cuvanje dozvoljeno i navodi hadis koji bilježe Ahmed, Buharija i Muslim od Džabira: "I dok je Kur’an još objavljivan, mi smo prilikom intimnog odnosa ejakulirali izvan ženskog polnog organa."

Dakle, znacenje hadisa je u smislu logickog zakljucka; da je to bilo zabranjeno, Kur’an bi dokinuo tu njihovu praksu, jer se objavljivao dok su oni to cinili.

Sva cetiri mezheba ipak dozvoljavaju takav nacin cuvanja, na temelju hadisa koga bilježi Ahmed, a prenosi Ebu Se'id El-Hudri: "'Imali smo odnose sa našim ženama, i to volimo, pa šta misliš da ejakuliramo izvan žeskog polnog uda?' Poslanik a.s. rece: 'Ucinite kako mislite da je najbolje, medutim, ono što Allah dž.š. odredi, bice, a ne biva zacece od svake sperme.'"

Muslim bilježi predaju u kojoj se kaže: "Žena dode u liku šejtana, i ode u njegovom liku. Zato ako nekom zapne za oko neko žensko, neka ide svojoj ženi i ima sa njom odnos, to ce mu odagnati stvorenu viziju."

Dakle, znacenje hadisa je da se - u slucaju pokrenute strasti koja može nastupiti slucajnim videnjem lijepog i privlacnog ženska - ode svojoj ženi i riješi nadražaja i napetosti na halal i dozvoljen nacin.

Ono što savjetuju islamski pravnici, ljekari, i što se pominje u literaturi specijalista iz ove oblasti, u pogledu prekomjernog udovoljavanja strastima, jeste da se ne pregoni u tome, pošto pregonjenje u udovoljavanju strastima šteti ne samo duhovno, nego i fizicki.

Muž bi trebao da vodi racuna o situaciji žene i da je ne sili na intimne odnose kad nije za to spremna; u slucaju bolesti i sl.. Prije nego što muž završi sa udovoljavanjem svojih strasti, treba da pazi da to priušti i ženi i da je ne napušta prije toga.

Prenosi se predaja: "Kada neko od vas ima intimni odnos sa svojom suprugom, neka je ne napušta dok se ona ne zadovolji, (jer) kao što on voli da zadovolji svoje potrebe, tako voli i ona." Intimni odnos je dozvoljen u svim vremenima i trenucima dana i noci, osim u slucaju posta, hadžskih obreda, kada je žena u menstrualnom ciklusu ili cekanju nakon poroda…

Sunnet je, ipak, da odnos bude uoci petka, ili petkom, radi hadisa kojeg bilježi Buharija, a u kojem se izmedu ostalog kaže: "Ko se na dan džume okupa, gusulom od džunupluka…" (implicite se u afirmativnom kontekstu pominje intimni odnos).

Isto tako je sunnet okupati se "gusulom od džunupluka”, dakle nakon opcenja sa ženom, uoci Bajrama, prije oblacenja ihrama, prije i poslije putovanja i sl.

Žena treba da primijeni sve ono što privlaci muža; od licne higijene, uljepšavanja, oblacenja, pokreta, poza i sl. bez ogranicenja, ustežuci se od svega toga pred bilo kim drugim, osim pred svojim mužem.

Pokudeno je supružnicima prenošenje opisa o svojim intimnim odnosima, bilo govorom ili pokretom, direktno ili posredno, po hadisu koji bilježe Buharija i Muslim: "Najgori covjek stepenom kod Allaha dž.š. na Sudnjem danu je onaj koji pride ženi i ona njemu, a potom iznosi njene tajne."

Iz samog hadisa se razumije zabrana prenošenja i opisivanja pojedinosti intimnog odnosa i onoga što se odigra u trenucima uživanja covjeka sa ženom. Medutim, samo pominjanje odnosa bez nekog opravdanog razloga je mekruh.

03.06.2009.

pobliže o gibetu

Hutba:O sljedbenici sunneta, blago jedni prema drugima

prof.Hajrudin Tahir Ahmetović 

Ebu Hatim Ibnu Hibban el-Busti kaže: „Na razumnom vjerniku je da se pridržava šutnje, izuzev ako bude primoran na govor. Mnogo je onih koji su se kajali za svoj govor, dok je malo onih koji su se kajali što su šutjeli.“ Također je rekao: „Na razumnom je da zna da ima dva uha a jedna usta, pa da shodno tome više sluša nego što govori, jer, ukoliko nešto kaže, možda se pokaje za to, dok ukoliko to i ne izgovori neće se ni kajati. Lakše mu je vratiti se od onoga što nije rekao, dok mu je teško vratiti se od onoga što je rekao, jer riječ, ukoliko je izgovori, vlada njime, dok, ako je ne izgovori, on još uvijek vlada njome.“

Nema sumnje da je sljedbenicima Sunneta obaveza da u svakom vremenu i svakom mjestu budu istinska braća, milostivi jedni prema drugima, da se potpomažu u dobročinstvu i bogobojaznosti. Nažalost, u ovom vremenu (k)od pojedinih sljedbenika Sunneta dolazi do razilaženja, žustrijih rasprava usljed čega jedni se drugima okupiraju, pa napadaju jedni druge, upozoravaju jedni na druge, traže da se izbjegavaju, odbacuju, a obaveza svima njima je bila da sve svoje snage usmjere ka drugima: nevjernicima i sljedbenicima novotarija, a da među sobom budu istinska milostiva braća, jedni druge podsjećaju i potpomažu na lijep i blag način. Vidio sam za shodno da svima napišem nekoliko riječi, moleći Allaha da ove riječi budu od koristi, a ja samo želim popravak koliko sam u mogućnosti, dok moj uspjeh zavisi samo od Allaha, subhanehu ve te'ala. Samo na Njega se oslanjam i samo Njemu se vraćam ponizno i pokorno. Ovaj savjet sam naslovio „O sljedbenici sunneta, blago jedni prema drugima“. Za sve muslimane od Allaha molim čvrstinu i postojanost, da ih popravi i sprijatelji njihova srca, da ih uputi na Put spasa i izvede ih iz tmina na svjetlo, a On Uzvišeni je Onaj koji čuje i koji se odaziva.

Blagodati govora

Allahove blagodati, koje je podario Svojim robovima, brojne su, ne mogu se pobrojati. Jedna od ovih blagodati jeste govor putem kojeg čovjek iznosi svoje mišljenje, iskazuje riječ istine, naređuje na dobro i odvraća od zla. Onome kome je govor uskraćen, uskraćeno mu je i sve spomenuto i takav ne može komunicirati sa drugima osim mimikom ili pisanjem. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: Allah vam navodi kao primjer dvojicu ljudi od kojih je jedan gluhonijem, koji ništa nema i koji je na teretu gospodaru svome, - kud god ga pošalje, nikakva dobra ne donese. Da li je on ravan onome koji traži da se pravedno postupa, a i sam je na pravom putu?“ (Prijevod značenja En-Nahl, 76.)

U tefsirima ovoga ajeta rečeno je: „Svevišnji Allah je naveo ovaj primjer kao primjer Njega Uzvišenog i lažnih božanstava“. Drugi kažu: „Ovaj ajet govori o primjeru vjernika i nevjernika.“ Također, Svevišnji Allah je rekao: „Zar mu nismo dali oka dva?! I jezik i usne dvije?!“ (Prijevod značenja El-Beled, 8-9.) Ibnu Kesir, rahimehullahu te'ala, kaže u svome tefsiru: „'Zar mu nismo dali oka dva' -da vidi njima- 'i jezik' -da njime govori i iznese svoja osjećanja- 'i usne dvije' –da se pomaže njima u govoru, jelu i da njegovo lice i usta budu lijepi.“ Međutim, opće poznato je da su ove blagodati istinske blagodati samo onda kada se govori dobro, dok ukoliko se govori zlo, tada to nisu blagodati već kazna po njegovog sahibiju-vlasnika i onaj koji ih uopće i ne posjeduje bolji je od ovoga koji te blagodati koristi u zlu.

 

Ustezanje od svakog govora osim onoga u kojem je dobro

 

Uzvišeni Allah je rekao: „O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti. A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao – postići će ono što bude želio.“ (Prijevod značenja El-Ahzab, 70-71.) Također, Svevišnji Allah je rekao: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, - a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.“(Prijevod značenja El-Hudžurat, 12.)

Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: „Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.“ (Prijevod značenja Kaf, 15-17.) I rekao je: „A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.“ (Pijevod značenja El-Ahzab, 58.)I rekao je: „Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.“ (Prijevod značenja El-Isra, 36.) Imam Muslim bilježi u svome Sahihu (2589) od Ebu Hurejre, radijallahu te'ala 'anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Znate li šta je to gibet-ogovaranje?“ Prisutni su odgovorili: „Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!“ Rekao je: „Da spomeneš svoga brata po onome što on prezire!“

Rečeno je: „Šta misliš ako pri mome bratu bude ono što kažem?“ Odgovorio je (Allahov Poslanik): „Ako pri njemu bude ono što kažeš, tada si ga ogovorio, a ako ne bude pri njemu, tada si ga potvorio!“ Također, Muslim (1715) bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Uistinu, Svevišnji Allah je zadovoljan da se kod vas nađu tri osobine, a prezire da kod vas budu prisutne druge tri osobine!“ Zadovoljan je da samo Njega obožavate i da mu nikoga ne smatrate ravnim, da se svi držite Allahova užeta i da se ne cijepate; a prezire vam riječi 'rekla-kazala', mnogobrojna pitanja i rasipništvo u imetku.“ Ove tri prezrene osobine bilježi i imam Buharija (2408) u hadisu Mugire, radijallahu 'anhu.

Također, Buharija (10) bilježi od Abdullaha b. Amra, radijallahu 'anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku mirni su drugi muslimani.“ Muslim (64) bilježi na drugačiji način da je neki čovjek upitao Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: „Koji je to najbolji musliman?“ Odgovorio je: „Onaj od čijeg jezika i ruku su mirni drugi muslimani!“ Hafiz Ibnu Hadžer, rahimehullahu te'ala, u komentaru ovoga hadisa kaže: „Hadis je općenit kada je riječ o jeziku za razliku od ruku, jer jezik može da govori o prošlim narodima, sadašnjim i onima koji će doći kasnije, za razliku od ruku!

One mogu da učestvuju u tome sa jezikom jedino putem pisanja! A pogubnost svega toga doista je velika!“ Buharija (6474)bilježi od Sehla b. Sa'da, radijallahu 'anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Ko mi garantuje da će voditi brigu o onome što je između njegove dvije vilice (jezik) i njegove dvije noge (spolni organ), ja mu garantujem Džennet!“ Buharija (6475) i Muslim (74) bilježe od Ebu Hurejre, radijallahu 'anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti!“ Ebu Hatim Ibnu Hibban el-Busti, rahimehullahu te'ala, u djelu „Revdatul-'ukala ve nuzhetul-fudala“ (45. str.) kaže: „Na razumnom vjerniku je da se pridržava šutnje, izuzev ako bude primoran na govor.

Mnogo je onih koji su se kajali za svoj govor, dok je malo onih koji su se kajali što su šutjeli.“ Također, kaže na 47. str: „Na razumnom je da zna da ima dva uha a jedna usta, pa da shodno tome više sluša nego što govori, jer, ukoliko nešto kaže, možda se pokaje za to, dok ukoliko to i ne izgovori neće se ni kajati. Lakše mu je vratiti se od onoga što nije rekao, dok mu je teško vratiti se od onoga što je rekao, jer riječ, ukoliko je izgovori, vlada njime, dok, ako je ne izgovori, on još uvijek vlada njome.“ Također, kaže na 49. str.: „Jezik razboritog vjernika je iza njegova srca, pa, ukoliko poželi da progovori, vrati se svome srcu, pa ukoliko ono potvrdi potrebu govora i reći će ga, dok, u protivnom ustegnut će se od njega. A kod neznalice srce kao da mu je na vrhu jezika. Što god mu se nađe na jeziku, on to i govori. Nije razumio vjeru onaj koji ne čuva svoj jezik!“

 

Sumnjičavost i uhođenje

 

Svevišnji Allah je rekao: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge ...“ (Prijevod značenja El-Hudžurat, 12.) U ovom plemenitom ajetu nalazi se naredba na klonjenje mnogih sumnjičavosti, jer su većina njih grijeh, kao i uhođenje, iznošenje mahana drugih ljudi do čega dolazi usljed lošeg mišljenja i sumnjičavosti. Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao:„Čuvajte se dobro lošeg mišljenja (sumnjičavosti)! Doista je loše mišljenje najlažniji govor! Ne uhodite jedni druge niti radi sebe, niti radi drugih, ne zavidite jedni drugima, ne okrećite se jedni od drugih, već budite –o Allahovi robovi- braća!“ (Buharija, 6064; Muslim, 2563.)

Bekr b. Abdullah el-Muzeni, rahimehullahu te'ala, je rekao: „Dobro se čuvaj govora za koji, ako pogodiš, nećeš biti nagrađen, dok ako pogriješiš u njemu bit ćeš griješan –a to je sumnjičavost prema tvome bratu.“ Sufjan b. Husejn je pripovjedao: „Spomenuo sam pred Ijasom b. Muavijom nekog čovjeka po zlu pa me je pogledao u lice, a zatim me upitao: 'Jesi li ratovao protiv Rimljana?' Odgovorio sam: 'Ne.' Upitao je: 'Protiv Sinda, Hinda i Turka?' Rekao sam: 'Ne.' Zatim mi je rekao: 'Od tebe su sigurni i Rimljani, i Sindi, i Hindi, i Turki, dok od tebe nije

siguran tvoj brat musliman?!' Nakon toga, nikada više nisam spomenuo takav govor.“ (El-Bidaje ven-nihaje, 13/121.) Ebu Hatim Ibnu Hibban el-Busti, rahimehullahu te'ala, kaže u „Revdatul-'ukala“ (131. str.): „Obaveza je razumnom vjerniku da se pridržava sigurnosti (da drugi budu sigurni od njega) tako što će se ostaviti uhođenja drugih i njihovih mahana, a zaokupirati popravkom svojih mahana. Uistinu, onaj koji dâ prednost svojim mahanama nad mahanama drugih ljudi, tijelo će mu doživjeti rahatluk i srce mu se neće zamoriti. Što više otkriva svoje mahane, lakše će razumijevati mahanu koju vidi kod svoga brata.

Dok onaj koji dâ prednost mahanama drugih ljudi nad svojim mahanama, srce će mu oslijepiti, tijelo umoriti i bit će mu teško ispravljati svoje mahane.“ Na 133. str. kaže: „Uhođenje je jedan od dijelova licemjerstva kao što je lijepo mišljenje jedan od dijelova imana.“ U našem vremenu pojedini sljedbenici Sunneta odbacuju i upozoravaju na druge sljedbenike Sunneta, usljed čega dolazi do cijepanja, razilaženja i izbjegavanja, dok im je svima bila obaveza da se međusobno vole, budu milostivi jedni prema drugima i da stanu u jedan saff naspram sljedbenika novotarije i strasti. Razlog ovakvog ponašanja vraća se dvjema stvarima:

Prva: Pojedinim sljedbenicima Sunneta u ovom vremenu glavna zadaća i preokupacija jeste traganje za greškama drugih u njihovim pisanim djelima ili na njihovim snimljenim predavanjima, zatim razumijevanje istih 'grešaka' na sebi svojstven način uz unaprijed određenu dozu sumnjičavosti, nakon čega slijedi upozoravanje na dotičnu učenu osobu. A ta 'osuđena' osoba dala je veliki doprinos u pozivu Allahovoj vjeri, iza sebe ima veliki broj predavanja, hutbi, napisanih djela, velikog doprinosa u širenju Sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, ali biva osuđena, označena kao 'veliki skrivač istine' samo zbog toga što se ne prenosi ništa od nje da je po pitanju ove ili one osobe rekla oštar govor... Biva proglašena 'skrivačem istine' zbog toga što radi po istini-želi garanciju Dženneta od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa čuva ono što je između njene dvije vilice. Ja Subhanallah!

Drugi učeni nazivaju se lažovima, zato što ne udovoljavaju njihovim strastima i ne govore im ono što oni žele da čuju! Treći se nazivaju ljepotanima pa se optužuju da se uljepšavaju za žene jer izlaze pred televizijske ekrane i pozivaju običan narod Allahovim riječima komentarišući im časni Kur'an i govoreći im o životu Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Ja Rabbe-s-semavati vel-erd?! Gdje su razumi ovakvim ljudima?! Zar zaboravljaju Dan obračuna, Dan kada će se pogledi ukočiti i duša do grla doprijeti?! Zar zaboravljaju susret sa Silnim i Uzvišenim?! Zar zaboravljaju Njegove riječi: „Ko uznemirava Moga štićenika Ja njemu objavljujem rat!“ Imam Šafija, rahimehullahu te'ala, kaže: „Ako učeni nisu Allahovi štićenici-evlije, onda ja ne znam ko su oni.“ Zašto ovakvi –ako već ne vode računa o svome govoru- zašto barem ne vode računa o govoru svoga Gospodara, o govoru njihova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, koji je rekao da Uzvišeni Allah sigurno prima dovu mazluma-onoga kome se čini nasilje.

Druga: Kada pojedini od sljedbenika Sunneta primjete grešku kod drugih sljedbenika Sunneta –teško im bude da se susretnu s njima, pogledaju jedni druge u oči, pa želeći njihov popravak na blag i učtiv način objasne im njihovu grešku. Ne, oni to ne rade, već odmah proključaju pa putem medija, predavanja, pisanih brošura odgovaraju i upozoravaju na njihovu grešku. S druge strane, napadnute su ličnosti, pa, moraju da se brane. Ja Subhanallah! Zar nisu prethodni, istinski sljedbenici Sunneta kada bi bili osuđeni, napadnuti, omalovaženi i ismijani pred masama kratko govorili: „Ako je pri meni to što spominjete, onda ja molim Allaha da mi oprosti, a ako to nije pri meni, onda ja molim Allaha da vama ovo oprosti!“ Pa bi ovakve riječi bile razlog popravka i jednih i drugih.

Dok u našem vremenu, ovo nekoliko kratkih riječi teško je prevaliti preko usana. Ne, ne! Mora mu se odgovoriti da mu se pogled ukoči, da poželi da ga majka nikad nije ni rodila! Nakon toga, i s jedne i s druge strane slijede odgovori. Poziv Allahu, subhanehu ve te'ala, se zapostavlja, sve se odgađa, vrijeme se troši u skupljanju materijala protiv druge strane, slušanjem njenih govora i bilježenje grešaka ... Ja Rabb! Zar vrijeme kojim se Silni i Uzvišeni Allah zaklinje u Kur'anu, kod nas je izgubilo svaku vrijednost, pa ga možemo tako bacati! Zatim se javno odgovara, pobija i dokazuje, tabori i jednih i drugih sve to snimaju, umnožavaju, dostavljaju drugima potpirujući nastalo razilaženje, a nevjernici i novotari zadovoljno trljaju ruke radujući se cijepanju muslimana.

Izlaz iz postojećeg stanja

 

● Allaha neka se boji onaj koji napada učene ljude, da'ije, istražuje njihove mahane i širi ih među svojim istomišljenicima. Neka se pozabavi svojim mahanama i neka vodi računa o svojim dobrim djelima, neka ih ne daje drugima jer ih je on najpotrebniji.

● Umjesto što druge napada, optužuje i potvara, neka se posveti sticanju korisnog znanja, kako bi i sebe i druge okoristio. Neka to čini i neka se ostavi potvaranja učenih ljudi i odvraćanja drugih od njih, jer od njih jedan za drugim odlaze, a s njima odlazi i šerijatsko znanje.

● Neka se muslimani posvete izučavanju vjerskih propisa i podučavanju onih koji nemaju mogućnosti za učenjem. Neka budu od koristi, jer najbolji vjernici kod Allaha su oni koji su najkorisniji drugim ljudima. Neka se ostave dugih sijela i ogovaranja učenih ljudi ispitujući jedni druge: „Jeste li čuli šta je rekao taj i taj? Šta vi kažete za njegove riječi? Šta ćemo s njim? Hoćemo li ga više slušati? Hoćemo li klanjati više za njim?“

● Učeni ljudi, također, neka se boje Allaha. Naprotiv, oni su najpreči da budu bogobojazni. Zato kada budu upitani o drugim učenim ljudima, neka vode računa o koristima i štetama, neka poduče one koji ih pitaju velikom pravilu „Od učenih ljudi ne uzima se govor jednih o drugima“.Neka budu svjesni dobra kojeg su ti drugi učeni učinili na polju da'veta. Vidimo šejhove Abdurrahmana b. Abdul-Latifa b. Hasena i Muhammeda b. Ibrahima kada bi bili upitani o nekom učenjaku, imamu, onome koji daje doprinos u širenju vjere, ustegnuli bi se od govora o njemu iako dotični nije imao isto mišljenje kao i oni. Vidjećete kako svi oni poštuju i cijene šejha Siddika Hasana Hana i njegovo djelo „Ed-dinul-halis“, iako je ovaj šejh u mnogim svojim djelima pisao protiv njihovog načina da'veta... Sličnih primjera je mnogo, a razumnima i onima koji žele popravak dovoljno je i malo.

● Ukoliko se ispostavi jasna greška kod nekog učenog, treba je pojasniti na lijep i učtiv, blag način, želeći njegov popravak a ne odlazak u još veće greške. Ako greška ne bude jasna već moguća, ostaviti se pisanja odgovora.

● Ukoliko potvore, ismijavanja i napadi dođu s jedne strane, druga strana neka se ne osvrće na njih, već neka nastavi sa traganjem korisnog šerijatskog znanja i podučavanja drugih njemu. To je efikasna metoda šejha Bin Baza, rahimehullahu te'ala.

● Muslimani neka se ostave interneta i pretraživanja vijesti šta je ko o kome rekao. Neka se priključe halkama šerijatskog znanja. Allahu hvala, sada skoro na svakom mjestu imamo halke gdje se govori o Allahovoj vjeri. Od muslimana se traži da budu lijepi i uredni, da odlaze na lijepa mjesta-halke znanja i da sa njih uzimaju ono što je lijepo, baš kako naš narod kaže da se bude poput pčele koja leti sa cvijeta na cvijet i na kraju poluči sladak rezultat.

● Na kraju savjetujem sve učene ljude, da'ije, da zahvaljuju Allahu, subhanehu ve te'ala, na ukazanoj im blagodati, pa neka je dobro čuvaju, neka bude iskreni u njoj, neka čuvaju svoje vrijeme i provode ga u proširivanju svoga znanja, neka znaju da se znanje neće postići i očuvati sa pustim željama i u debeloj hladovini. Sve nas muslimane podsjećam na riječi Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: „Dvije blagodati su zapostavljene kod većine ljudi: zdravlje i slobodno vrijeme.“ (Buharija, 6412.) Savjetujem sve nas da se ostavimo onoga što nas se ne tiče, a Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kaže: „Od čovjekovog lijepog islama je da ostavi ono što ga se ne tiče.“ (Hasen, Tirmizi, 2317.)

Savjetujem sve nas da se držimo sredine daleko od pretjerivanja i popuštanja. Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao je: „Dobro se čuvajte pretjerivanja u vjeri! Doista je ono uništilo one koji su bili prije vas!“ (Albani, Zbirka vjerodostojnih hadisa, 1283.) Savjetujem sve nas da se dobro čuvamo da nekome ne učinimo nasilje, jer Svevišnji Allah kaže u hadisu kudsijju: „O robovi Moji! Ja sam, doista, Sebi zabranio nasilje, pa ga zabranjujem i vama, zato ne činite jedni drugima nasilje!“ (Muslim, 2577.)

Allaha Uzvišenog molim da nam podari korisno znanje, rad po njemu i poziv njemu! Molim Ga, subhanehu ve te'ala, da nas okupi na istini i Pravom putu! Molim Ga Uzvišenog da nas sačuva javnih i tajnih iskušenja, a Svevišnji Allah kadar je da to učini! Neka je Njemu hvala na početku i na kraju! Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu porodicu, sve ashabe i sve koji ih slijede do Sudnjega Dana!

02.06.2009.

dokaz

02.06.2009.

ŽENA KOJA NIJE MOGLA VIDJET KA'BU

Ovo je istinit dogadaj koji se desio sa šejhom Abdullahom Šehatom na programu satelitskog kanala IQRA. To je direktan program u kojem gledaoci postavljaju pitanja telefonom a emituje se iz Egipta.
Za vrijeme programa desio se slijedeci razgovor:

Gledateljka: Upitala bih šejh Abdullaha, ako sam ja pocinila veliki grijeh može li mi moj Gospodar oprostiti

Šejh: Sigurno sestro, Uzvišeni Allah je rekao: Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.

 

Šejh: Sestro, Allah je Onaj koji prašta (Gafur) i On je Milostivi (Rahim). On Uzvišeni je rekao: Allah sigurno nece oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostice kome hoce ono što je manje od toga. nemože oprostiti. Ja sam sedam puta išla na hadž ali Kjabu nikad nisam vidjela!!!

 

Šejh: Da Allah sakrije i sacuva!

Gledateljka: Ulazila sam u harem Kjabe i gledala ljude kako tavaf cine ali ja nigdje nisam vidjela Kjabu. Čak mi je jedan covjek pomogao da je dodirnem ali ja je uopce nisam vidjela.

Šejh (vidno uzbuden): Sada mi doista reci šta si ti to uradila? Sigurno si nešto ogromno pocinila. Molim Allaha Uzvišenog da sakrije i oprosti. Zamolio bih te da nam odgovoriš?

Gledateljka (odgovara dvoumeci se): Pocinila sam blud sa nekim covjekom kojeg ne poznajem.

Šejh: Nemoguce, ti lažeš, sigurno ima nešto vece od toga što si uradila?

Gledateljka: U pravu si, radila sam kao medicinska sestra i imala sam veze sa sihirbasima, ljudima koji prave sihir i koji rade zla djela koristeci

ine da bi naudili i naštetili drugima. Oni su donosili meni svoje vradžbine i zapise a ja sam ulazila u mrtvacnicu medu mrtvace i u njihova usta to stavljala. Poslije sam im usta zatvarala i koncem zašivala i oni su tako ukopavani (sahranjivani). To sam više puta radila.

 

Šejh (dobro uzrujan i ljut): Da Allah sacuva, ti sigurno nisi ljudsko bice. Ti si mislila da ce ti naš Gospodar to tek tako oprostiti. Ti si širk pocinila, Allahu Uzvišenom si druga pripisala. Da Allah sacuva! Allah nece oprostiti da mu se širk cini. Ti si Allahu širk ucinila, da nas Allah sacuva.
Ovdje se govor prekinuo. Šejh: Ve alejkumusselam ve rahmetulahi ve berekjatuhu.

Gledatelj: Zamolio bih vas da me saslušate

Šejh: Izvolite!

Gledatelj:Ja sam sin

žene koja je pricala sa vama prije dvije sedmice i koja je bila medicinska sestra.

 

Šejh: Izvoli sinko!

Gledatelj:

Moja majka je umrla i dogodilo se nešto strašno. Ona je umrla normalnom, prirodnom smrcu. Ali ono što se desilo kada smo je htjeli ukopati nije za povjerovati. Donio sam svoju majku sa ljudima do kabura koji je bio iskopan i desilo se cudo. Nismo mogli ukopati tijelo. Kada god bi sišli u kabur on bi se stijesnio nad nama tako da nismo mogli ostati u njemu.Bili smo prisiljeni da izlazimo iz njega pa smo se ponovo vracali, medutim, on bi postajao sve tješnji.

 

To se ponavljalo sve dok se ljudi koji su bili na dženazi nisu isprepadali i pobjegli ostavljajuci me samog na mezarju. Jedan od nijh mi je rekao: Allahu se utjecem da me zaštiti od onog što je ova uradila! Ostavili su moju majku na zemlji pored kabura. Niko nije mogao da je zakopa. Plakao sam sve dok nisam ugledao covjeka u izrazito bijeloj odjeci. Sva njegova odjeca bila je bijela i njen izgled me je smirivao. Shvatio sam da je to melek, posebno nakon što mi je rekao slijedece: Ostavi svoju majku na njenom mjestu, idi i ne okreci se za njom.

Ništa nisam progovorio i otišao sam. Medutim, nisam mogao da izdržim a da ne pogledam za svojom majkom šta ce joj se desiti. Okrenuo sam se i vidio strahovit vatreni plamen kako pada s neba na moju majku i spaljuje je. Svijetlost je bila veoma jaka tako da mi je spalila lice u momentu dok sam bacio posljednji pogled za svojom majkom. Moje lice je još uvijek sprženo i ja ne znam da li je Allah Uzvišeni ljut i na mene zbog svega toga ili nije?

Šejh (placuci): Moj sinko, nadam se da te je Allah Uzvišeni ocistio od onog što je radila tvoja mati, da nas Allah sacuva od toga. Ona je trošila na tebe od tog haram imetka kojeg je tako sticala, pa je Allah htio da te ocisti. Zato se boj Allaha, od Njega traži oprost i budi zadovoljan onim što ti je Allah Uzvišeni propisao i odredio.

Dvije sedmice kasnije na istom kanalu i programu u direktnoj vezi desio se slijedeci razgovor:

Gledatelj: Esselamu alejkum!

Gledateljka: Ja za sebe posebno osjecam da mi moj Gospodar

Gledateljka: Ali ja sam strašno dijelo ucinila i ja osjecam da mi naš Gospodar to ne može oprostiti.

02.06.2009.

GOSPODARU MOJ, UVEDI SALIMA U OKRILJE SVOJE MILOSTI!!!!!

Iz plača... Iz plača su me prenule nejačke Salimove ručice. Brisale su mi suze s lica. Govorio je: "Ne plači baba! Uistinu je Allah mnogo milostiv. Oprostit će ti tvoje grijehe!" Krenuli smo kući. Majka se uveliko brinula za Salimom. Odavno ga nema kući. Omer se vratio. Ko je sa Salimom?! Ali kada nas je vidjela zajedno, njenu brigu... njenu brigu zamijenila je neopisiva radost. Ne znam čemu se više radovala: ili Salimovom povratku kući ili... mome povratku Uzvišenom Allahu. Od toga dana počeo sam mnogo da učim o svojoj vjeri.

 

Nisam... Nisam imao ni trideset godina kada mi je supruga rodila prvo dijete. Nikada neću prestati sjećati se te večeri. To veče provodio sam, kao i obično, sa svojim lošim društvom u mračnim ulicama. To veče mnogo sam nasmijavao i zabavljao svoje društvo. Znao sam vrlo dobro oponašati ljude, govorom i djelom. Niko od mene ne bi bio miran. Čak sam oponašao i neke svoje drugove zbog čega su me i izbjegavali. To veče, koju nikada neću zaboraviti, posebno sam nasmijavao i zabavljao svoje društvo oponašajući slijepog čovjeka koji je prolazio pored nas. Na kraju, potpetljao sam mu nogu i on ... on je pao. Ja sam se samo glasno nasmijao i vratio se svome društvu.

Kući sam došao kasno i zatekao svoju suprugu u isčekivanju. Vrijeme poroda se približilo. "Gdje si do sada Rašide?" - progovorila je plačljivim glasom - "Umorna sam mnogo Rašide. Bolovi su sve učestaliji." Pala je suza niz njeno lice koje sam... bio i zaboravio. Osjetio sam da prema njoj mnogo griješim. Trebalo je da budem više s njom. Naročito pred kraj devetog mjeseca. Uzeo sam i odvezao suprugu u bolnicu. S njom... u bolnici nisam proveo ni jednog trenutka.

Ostavio sam broj svog telefona i vratio se svome društvu. Nakon izvjesnog vremena nazvali su me iz bolnice i obavijestili o dolasku moga sina Salima na ovaj svijet. Kada sam stigao u bolnicu na recepciji su tražili od mene da se hitno javim glavnoj doktorici koja je vodila porod. Kakva doktorica?! Sada je najbitnije da vidim svoga sina Salima! Rekli su: "Moraš hitno da se javiš doktorici." Doktorica me obavijestila da je moj sin, moj Salim, došao na ovaj svijet slijep. Odmah sam se sjetio slijepog čovjeka s kojim sam se poigravao to isto veče. Subhanallah!!! Kako uzajmiš tako ti se i vrati! Moja supruga nije bila žalosna zbog toga.

Bila je vjernica u Allahovo određenje. Mnogo me savjetovala da se klonim lošeg društva, da se klonim oponašanja drugih. Naprotiv, ona to nije nazivala oponašanjem ili imitiranjem, nego gibetom i ogovaranjem. Ja nisam mnogo vodio računa o Salimu. Smatrao sam ga strancem u našoj kući. Noću kada bih čuo Salimov plač, bježao bih u drugu sobu i spavao u njoj. Moja supruga mnogo se brinula o njemu. Mnogo se obradovala prvim Salimovim koracima. Međutim, nakon nekoliko koraka... nakon nekoliko koraka, uvidjeli smo... uvidjeli smo da je Salim hrom. To je još više povećalo moju odbojnost prema Salimu, dok na drugoj strani, majčina ljubav i veza sa Salimom se povećala, čak i nakon što je rodila Omera i Halida. Prolazile su godine. Salim je rastao. Ja nisam ni primjećivao te godine. Moji dani i noći bili su isti.

Nisam vodio brigu o Salimu, čak i kada je došlo vrijeme da se Salim upiše u specijalnu školu. Svu brigu o Salimu preuzela je na sebe... brižna majka. Tako je bilo sve do jednog dana. Nikada ga neću zaboraviti. Probudio sam se i pogledao na sat. Bilo je jedanaest sati. Rekao sam sebi: "Još je rano, ali nema veze." Ustao sam, okupao se i krenuo da izađem iz kuće. U hodniku... u hodniku me zaustavio Salimov plač. Glasno je plakao. Dozivao je majku, ali, izgleda da ga nije čula. Pomislio sam u sebi: "Da li da izađem i ostavim ga u ovakvom stanju? Majka će mu vjerovatno doći. Ne! Kako da ga ostavim?! To je... To je ipak moj sin." Ne znam šta me je natjeralo da kažem: "Salime, dušo moja, zašto plačeš?" Trenutak! Salim je prestao plakati, a zatim sav zbunjen i preplašen otrčao od mene.

Saznao sam da se moj sin, moj Salim, boji mene. Kako da ne kada nikad i nije osjetio očinsku toplu riječ. Nikada ga nije pomilovala topla očinska ruka. Krenuo sam za Salimom dozivajući ga i tražeći objašnjenje za njegov plač. Zašto je tako glasno plakao? Iza mene je došao moj srednji sin Omer i rekao: "Baba! Baba! Danas je petak! Danas je džuma i Salim se boji da neće naći mjesto u prvom saffu. Već smo prilično okasnili!" Allahu Ekber!!! Trenutak! U meni se budi dugo očekivana očinska ljubav.

Rekao sam svome Salimu tihim glasom: "Salime, sine moj, znaš li ko će ti danas praviti društvo do džamije, ko će te voditi u džamiju?" Rekao je: "Sigurno Omer! Kada bih samo znao gdje!" Rekao sam mu: "Ne Salime! Danas... Danas ću ti ja praviti društvo do džamije!" Izašli smo iz kuće i htio sam da ga povezem do džamije autom. Rekao mi je: "Ne baba! Džamija je blizu, a ja hoću da za svaku stopu na putu do džamije uzmem nagradu kod Uzvišenog Allaha!" I pored velike gužve uspio sam da pronađem Salimu mjesto u prvom saffu. Nakon hutbe i namaza ostali smo da sjedimo u džamiji. Salim me je zamolio da mu dodam Kur'an.

Začudio sam se. Šta hoće Salim sa Kur'anom kad je... kad je Salim bio slijep. Dodao sam mu Kur'an. Zatražio je od mene da mu otvorim suru Kehf. Nakon što sam mu otvorio suru Kehf, on je uzeo Kur'an i stavio ga zajedno s postoljem ispred mene. Rekao je: "Baba, prati me i ispravi ako pogriješim." Salim je počeo da uči suru Kehf. Allah!!! Moj Salim... Moj sin Salim... od nepunih desetak godina... slijep... naučio je suru Kehf napamet. Prihvatio sam Kur'an i počeo ga čitati.

Ovog puta sam ja bio taj koji je plakao. Molio sam Uzvišenog Allaha da mi oprosti grijehe. Molio sam Ga da mi oprosti moju nemarnost prema Njemu Uzvišenom i mnogobrojne godine u griješenju. Molio sam Ga da me uputi na Pravi put i moje loše društvo zamijeni boljim, vjerničkim. Iz plača... iz plača su me prenule nejačke Salimove ručice. Brisale su mi suze s lica. Govorio je: "Ne plači baba! Uistinu je Allah mnogo milostiv. Oprostit će ti tvoje grijehe!" Krenuli smo kući. Majka se uveliko brinula za Salimom. Odavno ga nema kući. Omer se vratio. Ko je sa Salimom?!

Ali kada nas je vidjela zajedno, njenu brigu... njenu brigu zamijenila je neopisiva radost. Ne znam čemu se više radovala: ili Salimovom povratku kući ili...mome povratku Uzvišenom Allahu. Od toga dana počeo sam mnogo da učim o svojoj vjeri. U mjesecu sam nekoliko puta proučio Kur'an... Kur'an koji sam toliko godina izbjegavao i zamjenjivao ga muzikom. Moje imansko stanje, el-hamdulillah, iz dana u dan se poboljšavalo. Svojoj porodici bio sam bliži nego ikada. Osmjeh s lica moje supruge nije silazio. Ko bi vidio Salima, govorio bi da je Salim najsretnije dijete na svijetu... iako... iako je Salim bio i slijep i hrom. Svoje loše društvo zamijenio sam vjernicima, onima koji su nastojali i željeli i drugima da osjete Allahovu milost i dobrotu, onima koji su svoje vrijeme provodili u obožavanju samo Allaha i pozivu drugih u Njegovo obožavanje.

Tako, jednog dana, zajedno sa svojim prijateljima, odlučio sam da posjetim jedno mjesto, da proboravim zajedno s prijateljima određeno vrijeme u tom mjestu pozivajući mještane Allahovoj vjeri. Mislio sam da mi se supruga neće složiti i pomiriti s mojim odlaskom. Naprotiv, sva radosna, puna vjerničkog srca, pozdravila je moju odluku i ohrabrila me rekavši: "Idi i pozivaj Allahovoj vjeri ne bi li i drugi osjetili Allahovu milost i blagodat koju daje samo vjernicima. Salim... Salim me je zagrlio svojim nejačkim ručicama i da je mogao, da je bio visokog rasta, svog bi me izljubio. Allahova vjera... Poziv u nju... Džamije pune klanjača... Jačanje veze među muslimanima... Suosjećanje s problemima i iskušenjima braće muslimana... To je bilo ono o čemu je Salim stalno govorio. Rekao mi je: "Idi baba s Allahovim blagoslovom!"

To su bile... to su bile zadnje Salimove riječi koje sam čuo na dunjaluku! Moje odsustvo od kuće je potrajalo. Mnogo sam svoje poželio. Kad god sam imao priliku zvao bih kuću i razgovarao sa suprugom i dječicom. Međutim... sa Salimom nisam mogao nikako da se nađem. Uvijek, kada bih telefonirao kući, Salim ili je bio u školi, ili u džamiji, ili na predavanju. Salim... slijep... hrom... znao je dobro čime se postiže Allahova ljubav i milost. Kad god bih razgovarao sa suprugom oporučivao bih joj da mi poselami Salima i poljubi ga za mene. Ona bi se uvijek smijala, radost i zadovoljstvo bi se osjećalo u njenim riječima. Ona se najviše radovala mome povratku Uzvišenom Allahu.

Dugo godina je čekala na te tople vjerničke riječi. Kažem: Svaki put, kada bih joj oporučivao da mi poselami i poljubi Salima, ona bi se smijala, radost bi zračila iz njenih riječi... osim... osim zadnji put. Kada sam joj rekao da mi poselami Salima, njen glas je umukao. Nije se smijala! Nije bila vesela kao nekada! Tiho je prošaputala: "Ako Bog da!" Nakon nekoliko dana naš zadatak se završio i ja sam odlučio da se brzo vratim kući. Mnogo sam poželio suprugu i dječicu. Posebno Salima! Šta li mi je to Salim novo iz vjere naučio? Koliko li je još Kur'ana napamet naučio? Pitanja su se nizala. Nestrpljivo sam čekao susret s njim. Prilazeći kućnim vratima govorio sam sebi: "Kada bi mi samo moj Salim otvorio vrata! Koliko sam ga samo poželio! Ja Allah!!!" Pozvonio sam i već zamišljao Salima kako mi svojim nejačkim ručicama otvara vrata.

Vrata mi je otvorio moj najmanji sin Halid od nekih četiri godine. Kako mi je otvorio vrata počeo je da plače i glasno viče: "Baba! Baba!" Uzeo sam ga u naručje i ušao u kuću. Promjena se osjećala u kući. Kao da je nešto... Kao da je nešto ili neko nedostajao. Zatražio sam utočište kod Allaha od šejtana. Supruga me dočekala sva radosna. Mnogo se obradovala mome povratku. Međutim... ubrzo, primjetio sam da se radi o prividnoj radosti. Pokušao sam da joj uhvatim pogled, ali, ona je stalno okretala glavu lijevo ili desno. Upitao sam je: "Šta ti je?" "Ništa", odgovorila je. Trenutak... Napokon sam se sjetio nekoga koga sam toliko priželjkivao da vidim... Salim... Moj Salim... Kada će izaći da ga vidim? Upitao sam je: "Gdje je Salim?" Oborila je glavu i ništa nije rekla. U kući, ništa se nije čulo osim glasa moga sina Halida koji me neprestano, sve do ovog trenutka, glasno dozivao: "Baba! Baba!" Odjednom, kada je vidio da ga slušam, rekao je: "Baba... brato Salim... naš brato Salim... otišao je Uzvišenom Allahu u Njegov prostrani Džennet."

Supruga nije mogla da izdrži. Zaplakala je i otrčala u drugu sobu. Poslije sam saznao da je Salima, dvije sedmice prije moga povratka, zahvatila velika temperatura. Supruga ga je odvela u bolnicu. S njim, u bolnici, ostala je dva dana, nakon čega je prestala Salimova temperatura... nakon čega je prestalo Salimovo srce da kuca... i njegova duša otišla svome Plemenitom Gospodaru! Shvatio sam da je, ovo što mi se dogodilo, samo ispit od Uzvišenog Allaha!!! Strpio sam se na onom što me zadesilo i zahvalio se svome Uzvišenom Gospodaru.

Allahu pripada ono što je dao i Allahu pripada ono što je uzeo Sebi! Nisam prestao sjećati se nejačkih Salimovih ručica kako me grle i brišu moje suze u mesdžidu nakon džume namaza. Koliko sam samo žalio za svojim Salimom... slijepim i hromim. Nije bio Salim... Nije bio Salim slijep! Ja sam bio slijep, daleko od Allahovih naredbi i zabrana, dok sam se pridržavao lošeg društva! Nije bio Salim hrom ... Nije bio Salim hrom, jer je hodio ispravnim putem, putem imana koji jedini vodi do Allahovog zadovoljstva. Nisam prestao sjećati se njegovih riječi: "Uistinu je Allah mnogo milostiv." Mnogo sam plakao i žalio za svojim Salimom. Kako da ne žalim?! Kako da ne žalim?! Kada je moja uputa bila na njegovim rukama! Gospodaru moj, uvedi Salima u okrilje svoje milosti!!!

02.06.2009.

BABO JE LI MU'MINKA?

Selma je bila odlicna ucenica cetvrtog razreda. Ne samo to, ona je bila najbolja ucenica u svom razredu. Nikada je ucitelj nije mogao zateci ne spremnu osim kada bi kunjala na casu pa ne bi dobro cula pitanje.Tako je bilo i ovog dana.“Selma,zar opet?“, trgnuo je glas ucitelja. “Koji je danas razlog tvog odsustva s casa?“,upitao je. Gotovo mehanicki Selma se digla na noge. “Izvinite ucitelju, ali babo danas ima vazan sastanak, a ja jos ne znam popeglati odijelo tako da sam ga peglala do ponoci i na kraju je dosla komsinica i popravila...“Prekidose je osmijesi djece u razredu. Ucitelj je samo zlovoljno progundzao: “Trebala si odmah zvati komsinicu!"

Dok je sjedala suze su se nizale niz mlado, nenaspavano lice.Na izrugivanje djece se vec bila navikla ali bi je uvijek iznova uvrijedilo uciteljevo nerazumjevanje. Presutjela je da je poslije ponoci jos dva sata bila budna, jer je vjezbala matematiku.
Pogledala je kroz prozor i misli joj odlutase u proslost. Za sedmicu dana njen brat puni svoju prvu godinu.Godina dana, duga, preduga je prosla od kada se Selmin zivot promijenio.

Tog dana Selma je ispratila svoju mamu u bolnicu svu sretnu i radosnu. Dok joj je pomagala spakirati stvari, njena mama je radosno mazila, i cas ucila dove, cas pjevusila ilahije. Na vratima su se izljubile, a Selma nije ni slutila da posljednji put grli i ljubi svoju majku. Zakljucala se i radila domaci zadatak iscekujuci oca koji je mamu odvezao u bolnicu. Nije proslo mnogo i babo se vratio.Rekao je da je mama dobro i da samo trebaju cekati da im jave kada se bude rodio novi clan njihove porodice. Sati su prolazili sporo i tek nakon sto su klanjali aksam namaz telefon je zazvonio.

 

Babo se s velikim nestrpljenjem javio, a Selma je buljila u njega.“Da, ja sam“,cula je svog oca, “Ozbiljno, Selma dobila si brata !Allahu ekber!“,uzbudjen, podvikivao je Selmin otac.Odjednom babina sva sreca i uzbudjenje su stali, a lice mu je promjenilo izgled dok je slusao sta mu glas s druge strane govori. “Da,odmah dolazim“, rekao je kratko i spustio slusalicu. Zurio je u prazno casak-dva,a onda se pribrao i pogledao u Selmu.
„Selma, duso, dobila si jakog i zdravog brata, elhamdulillah, amo mama se ne osjeca bas dobro pa ja sad odoh da vidim sta joj treba“. Uzeo je kljuceve, poljubio svoju kcer i izasao. Selma je bila dosta samostalno dijete tako da je znala sta da radi, ali ipak nocu nije ostajala sama pa se sada pomalo plasila. Nastojala je sama sebe da ohrabri time sto je zamisljala dolazak mame i brata kuci. Radovala se, jer je vec odavno zeljela brata ili sestru.
Klanjala je jaciju, a babe jos nije bilo. Doci ce on, tjesila je sebe i legla da spava.
Ujutro ju je probudio sabahski ezan ali ne i njena majka. Malo se vrtjela pa se ponovo zavukla u toplu postelju misleci: “Nema mame, nece znati da nisam klanjala“.A onda opet kao da neko rece: “Selma,mama ne vidi ali vidi tvoj Gospodar kome se klanjas!" Kao necim udarena skoci iz kreveta, uze abdest i klanja sabah-namaz. Mama joj je pricala i sad se uvjerila da su uz nju meleki koji je navracaju na dobro. Bila je ponosna na sebe sto je poslusala njih, a ne sejtana prokletog. Jedva je cekala da to isprica majci. Krenula je u sobu da probudi babu i vidjela da on ustvari nije ni dolazio kuci. Tjelom joj prodje neki grc pri pomisli da je sama spavala, ali opet joj na um padose majkine rijeci da insan nije sam, da ga uvijek cuvaju meleki.
Kada je bilo vrijeme skoli Selma se spremila i krenula. Tri puta se vracala da provjeri da li su vrata dobro zakljucana.U skoli se svima hvalila kako je dobila brata, i jedva je cekala zadnji cas da pohita kuci.
Dosavsi pred ulaz svoje zgrade Selma opazi mnoga auta. Prepoznala je dajdjino auto, pa tetkovo, amidjino...“Eno i dedo mi je stigao“, naglas progovori i potrca u haustor.
Vrata su bila otkljucana i Selma udje. Sve je bilo tiho,i ne onako kako je ocekivala Selma. Amidjinca i tetka su nesto radile u kuhinji, ostali su sjedili u dnevnom boravku kada im Selma nazva Selam. Pogledom je trazila majku i zastade na babinom bolnom licu. Tog trenutka shvati da nesto nije u redu. Mozda se brat razbolio, mislila je. Otac usta, zagrli je i povede u njenu sobu. „Moramo ozbiljno razgovarati“, tiho progovori. Selma mu uputi upitan pogled i na licu svog oca ugleda suze. Lice mu je bilo veoma zabrinuto, nekako strasno, valjda nije spavao, mislila je Selma: “Babo place“, cudila se,“Cak i ne krije suze.“
„Selma, ljubavi, moras biti jaka“, poceo je. “Mama je sinoc imala tezak i komplikovan porod koji njeno tijelo nije moglo da podnese. Otisla je na onaj svijet. Bolno je jecao i kao da se vise nije obracao Selmi, toj devetogodisnjoj djevojcici, nastavio je: “Selma moramo ostati jaki, ona je dobro insaAllah, zadnje rijeci su joj bile sehadet. Selma, cekace nas u Dzennetu ako Bogda.“


Sada je i Selma jecala. Grlili su se i gusili u suzama. Nijemo su obecali jedno drugom da ce izdrzati uz Allahovu pomoc.
Dani su prolazili, a Selmi je bivalo sve teze. Mislila je s vremenom ce se navici ali kako je vrijeme odmicalo tuga se samo produbljivala. Brata Bilala je nana uzela da odgaja. Trazila je i Selmu ali otac je nije dao. “Ako mi i nju uzmes,onda si mi uzela i zivot, ona mi je sva utjeha!", govorio je. U pocetku su rijetko posjecivali brata. Kao da su ga krivili za smrt voljene osobe, ali Selma se borila protiv toga i ma koliko joj je bilo tesko cesto je molila babu da posjete nanu i Bilala. To ime mu je majka htjela dati dok je jos bio dio nje. Babo i Selma se tada nisu slagali ali kada je majka preselila Bilal kao da se rodio s tim imenom.
Djevojcica se trudila da bar u kucnim poslovima zamijeni majku. Brzo je ucila pa je nesto i kuhala, prala, cistila. Zeljela je da olaksa ocu, a on s druge strane ponekad bi je kritikovao zasto se toliko zamara. Kada bi tada ugledao Selmino tuzno lice odmah bi je uposlio necim jer je shvatio da joj to olaksava patnju i tugu za majkom.


I tako dani su prolazili, evo sad ce godina.
Zavrsio se skolski dan i Selma pohita u dvoriste. Petkom bi otac izlazio ranije kuci zbog dzume-namaza pa bi svratio po Selmu u skolu. Vidjela je da je vec ceka ispred, sjela u auto i poselamila oca. Dosavsi kuci rekao joj je da teba s njom ozbiljno da razgovara. Selma se preznoji, srce joj jako zalupa a glas utihnu.Prisjetila se dana kad joj je babo saopstio da je majka preselila. “Sta li je sad?“, pitala je samu sebe.
Otac se, vidjevsi njenu uznemirenost nasmija i rece: “Hej ludice, nije nista opasno!“ Selma odahnu ali jos uvijek je iscekivala izhod svega: “Pa ovako“; poce' otac. “Vidis da nam je veoma tesko bez mame. Ja se brinem za tebe dok me nema, a ti se iscrpi radeci po kuci da bi je zamijenila.“
„Babo, je li mu'minka?“, pitanjem ga prekinu Selma.
Sada je otac ostao zatecen. Znao je da mu je kci mala pametnica ali ga je uvijek iznova iznenadjivala.


„Da, kceri, vjernica je“
„Onda se babo ozeni, ali imam dva uvjeta“
„Reci, golubice moja“, s olaksanjem ce otac.
„Prvi je babo, da Bilal dodje kuci“, kao iz topa rece. Otac je preduhitri: “To se podrazumijeva, a drugi?“
„Babo zamoli je da ne nosi mamine haljine i hidzabe, zastade.To bi bilo previse bolno. To boli...“
Zajecase oboje i zagrlise se, ali ovog puta suze su bile suze olaksanja za bolje dane koji dolaze...